Kritika Maja Kalogera interdisciplinarna je umjetnica i kustosica koja već više od dvadeset godina svoj rad i aktivnosti pozicionira na razmeđu umjetnosti i tehnologije kroz ispreplitanje programiranja i novomedijskih alata s videom i crtežom. Bila je aktivna članica wowm.org laba, hacklaba01 i I’MM_laba u Zagrebu, kao i kustosica zagrebačke galerije Art 836 / G. Dobitnica je nagrade Vocento ARCO Art Fair i Henry Moore Foundation, potpore Turbulence.org i Black Rock Arts Foundation. Njezin net.art rad Potraga za Michelle nalazi se u Rose Golden Archive novomedijske umjetnosti. Kalogera trenutno sudjeluje u skupnoj online izložbi Generative Unfoldings kustosa Nicka Montforta, otvorenoj u travnju uz Unfolding Intelligence Symposium MIT Centra za umjetnost, znanost i tehnologiju.
Osim o radu s kojim se predstavlja na spomenutoj platformi, s autoricom smo razgovarali i o kuriranju online radova, umjetnoj inteligenciji u kontekstu umjetnosti i ekologije, kao i monetizaciji i održivosti digitalne umjetnosti.
Izlažete na skupnoj online izložbi Generative Unfoldings koja se održava kao nastavak simpozija Unfolding Intelligence: The Art and Science of Contemporary Computation na MIT Centru za umjetnost, znanost i tehnologiju. Možete li reći nešto o radu i osvrnuti se na kontekst u kojem je izložen?
M.K.: Simpozij Unfolding Intelligence treći je u nizu simpozija u kojem je MIT okupio umjetnike, znanstvenike, inženjere i humaniste iz cijelog svijeta kako bi razgovarali o područjima od velike društvene važnosti, koja se brzo razvijaju, i pokušali u tom razgovoru definirati odgovore na estetska, tehnička i kritična pitanja koja se odnose na umjetne inteligencije i računarske medije.
Izložba Generative Unfoldings postavljena je kao dio konferencije Unfolding Inteligence i organizatori imaju namjeru omogućiti joj stalni online pristup. Bilo je potrebno odgovoriti na pitanje kustosa Nicka Montforta: što, kao umjetnici, mislimo da je trenutačno aktualno na području AI i njegovoj primjeni u svakodnevnom životu, umjetnosti, tehnologiji te to uobličiti kao generativni rad izvornog koda ili baziran na već postojećem otvorenom kodu.
Korporacije koriste AI za internetsko prikupljanje naših podataka i cijeli je postupak nedvosmisleno prožet pohlepom. Moj prijedlog je inspiriran rečenicama Jarona Laniera: ”Ako nastavimo s ovim status quo, recimo još 20 godina, vjerojatno uništavamo svoju civilizaciju namjernim neznanjem. Vjerojatno ne uspijevamo odgovoriti na izazov klimatskih promjena. Vjerojatno degradiramo svjetske demokracije tako da propadnu u neku bizarnu autokratsku disfunkciju. Vjerojatno uništavamo globalnu ekonomiju. Vjerojatno ne preživljavamo. Situacija je egzistencijalna.“
Rad je u stvari hack tj. hibrid dva rada otvorenog koda, vizualizacije terena u WebGL s Three javaskriptom. Promijenila sam spekularno mapiranje, tako da sam izostavila treću teksturu potrebnu za renderiranje te s obzirom na to da je nema, sada tama guta pejzaž i stalno napreduje. Budući da je rad vizualna metafora za ono što je skriveno od pogleda, ali se kotrlja i odvija ispod površine, tako je i rad iščitljiv do kraja tek kad se pogleda kod. Ta treća, nedostajuća tekstura nazvana „permission to use my dana“ djeluje u stvari kao pseudo-makrostrukturalna figura, jer mi tu dozvolu ne dajemo, naši podatci se uglavnom uzimaju bez pristanka. Rad ima i audio komponentu, dobivenu „web-scrapingom“ TedX prezentacija s ciljanom ekstrakcijom riječi „greed“. Svi radovi su dostupni na Githubu kao otvoreni kod, kao i cijela React galerija na kojoj je izložba.
Jedan od umjetnika koji izlaže je Alexander Mordvintsev koji je 2014. probudio cijelu AI scenu svojim pronalaskom mreže Deep Dream. Nova istraživanja na području računalnog vida i neuronskih mreža počela su se masovnije objavljivati već 2015. godine. U 2018. objavljen je rad o StyleGAN-u i tako je potaknuo daljnju popularizaciju uporabe generativnih kontradiktornih mreža i dubokih neuronskih mreža pojavom online resursa gdje kao ne-programer možete iskušati svoje ideje slijedeći unaprijed napisane upute.
Koje su specifičnosti kuriranja online radova i njihovog prijevoda u fizički prostor?
M.K.: Kada smo 2003. godine organizirale izložbu Pod mog ateliera, kustosica galerije Gradec Koraljka Jurčec Kos i ja, izlažući uglavnom radove net.art-a s arhive Rhizome.org, nismo imale neko mjerilo po kojem smo se mogle ravnati. Tako da smo to odradile bezbrižno, zaigrano i intuitivno i mislim da je bilo dobro odrađeno. Neke online radove smo izvlačile u prostor, postavljajući ih kao hibridne instalacije, u dogovoru s umjetnicima. Sjećam se da su problemi bili jedino tehničke i financijske prirode, imamo li taj i taj uređaj, možemo li ga nabaviti, itd. Poslije sam imala priliku upoznati se s kustosicom Joasia Krysa – njezina knjiga Curating Immateriality je stvarno bio dobar priručnik za kustosa koji se upuštao u to područje.
Međutim, danas kada su kustoske produkcije proširene tako da uključuju prostor interneta i kad je sva suvremena mlada publika „phygital“, najizravniji dijalog koji možete postići jest govoriti njihovim jezikom i dati prvenstvo dinamičkim procesima mrežnih sustava. Radeći u metaversu možete napraviti doslovno bilo što, bez materijalnih ograničenja.
Na spomenutom simpoziju jedno od pitanja na kojima se temeljila rasprava bilo je i Can artists and scientists create a world in which Traditional Ecological Knowledge (TEK) and artificial intelligence (AI) are meaningfully brought together. Kako kao umjetnica koji radi na razmeđi umjetnosti i tehnologije vidite poziciju umjetnika u odnosu na znanost?
M.K.: Kad radite na razmeđu umjetnosti i tehnologije morate stalno učiti. To je i zabavno i zamorno u isto vrijeme. Najbolje je kad možete raditi u timu sa znanstvenicima, gdje svatko doprinosi projektu iz svoje početne pozicije, umjetnosti ili znanosti. Srećom, postoji sve više resursa u kojima je dio posla obavljen za vas i tome je omogućen pristup kao slobodno-dostupnom softveru, u obliku paketa na Githubu ili web aplikacija. Za rad s umjetnom inteligencijom ima na desetke tisuća otvorenih google-collab & jupiter stranica. Ako vam je i to prekomplicirano, lakši način da zavirite u AI svijet kao umjetnik je uporabom playform.io i runwayml.com web platforme, jedino morate imati ideju i dataset.
Dio simpozija Unfolding Intelligence o TEK-u i AI bio je vrlo zanimljiv zbog sudjelovanja umjetnika i znanstvenika koji se u svom radu bave bio umjetnošću i istraživanjima na području genetike, kao što su umjetnica Jenna Sutela i znanstvenik Markus Bueller. Njihovi radovi u kojima DNK, putem umjetne inteligencije, “svira” ili mapiranje molekularnih struktura vezivnog tkiva su jednostavno fantastični. Sutela istražuje sonifikaciju i vizualizaciju emocionalnih molekula poput oksitocina i drugih različitih neurotransmitera. Buehler i njegov tim specijalizirani su za pretvaranje molekularnih struktura i vibracija u zvuk, dok ih neuronske mreže otkrivaju na slikama.
Šire gledano, ekološko znanje (TEK) obuhvaća autohtone kulturne prakse. Integracija autohtonog znanja sa suvremenom znanošću, tehnologijom i umjetnom inteligencijom smatra se mogućim „agensom promjena“ u postizanju snažnog i značajnog klimatskog djelovanja. Stručnjaci sada rade na konceptualnim i metodološkim okvirima kojima će premostiti praznine između primijenjenih projekata temeljenih na ML-u i politika zaštite okoliša.
Ujedinjeni narodi (UN) nedavno su proglasili Desetljeće za obnavljanje ekosustava 2021. – 2030. Njihovi ciljevi i vizija su: “Svijet u kojem smo obnovili odnos između ljudi i prirode, gdje povećavamo površinu zdravih ekosustava i zaustavljamo njihov gubitak i degradaciju – za zdravlje i dobrobit cjelokupnog života na zemlji i budućih naraštaja. Faze projekata obnove ekosustava doprinijet će poboljšanju dobrobiti zajednice, očuvanju biološke raznolikosti, funkcijama ekosustava i otpornosti socio ekoloških sustava. ”
Bili ste članica kolektiva wowm.org, kao i članica hacklaba01 i I’MM_laba u Zagrebu. Kakvo je značenju ovih prostora i inicijativa za novomedijsku scenu i za vas osobno?
M.K.: World of Web Media je kao mali net.art lab wowm.org bio aktivan od 1998. do 2008. godine, kada je s Centrom za sinergiju digitalnih i vizualnih umjetnosti započeo novomedijska događanja Upgrade!Zagreb. I’MM lab je doživio svoju transformaciju u Radiona.org i s hacklabom01 je stvarno napravio puno za novomedijsku scenu, uz naravno još i druge novo-medijske organizacije koje su ranije osnovane, npr. mama lab.
Različita područja se mogu istraživati u ovim prostorima – od elektronike, DIWO, IoT, glitch arta. Za mene je povezivanje s novomedijskom zajednicom u Zagrebu nekako počelo s događanjima povezanim s drugim izdanjem UrbanFestivala 2002. godine. Te godine sam imala izložen net.art rad u jednoj galeriji u San Franciscu. Na drugom izdanju UrbanFestivala sudjelovala je američka umjetnica Jody Zellen s radom Ghost City, koja je također bila jedna od šest umjetnika na spomenutoj izložbi u San Franciscu. Poznavala sam njezin rad otprije, povezale smo se te sam nastavila istraživati net.art područje.
U svom profesionalnom radu posvećeni ste i pedagoškom radu kroz neformalne inicijative. Koja je pozicija neformalnih edukativnih aktivnosti u prostoru novih medija?
M.K.: Neformalne edukativne aktivnosti možda su nešto najvažnije u tom prostoru. S obzirom na to da je cijelo to područje stalno u razvoju, tehnologije se mijenjaju i usavršavaju gotovo svakodnevno te je malim organizacijama i udrugama to puno lakše pratiti. Vidim mlade kolege kako se trude stvarati neformalne inicijative, a naravno znam i puno njih koji su odustali jer taj stalni pritisak nedovoljnog financiranja prilično umara.
Koja su vaša iskustva i stav o monetizaciji digitalne umjetnosti u kontekstu rasprava o održivosti NFT-ja?
M.K.: CryptoArt se tijekom posljednjih nekoliko mjeseci našao pod lupom zbog utjecaja na planet, točnije emisije ugljika koja nastaju kao posljedica proizvodnje NFT-ova. Ali NFT može biti održiv, to su novi protokoli dokazali i dokazuju, od kojih je jedan kojeg trenutno pratim Tezos.
Sve loše što se pripisuje Bitcoinu i Ethereumu u vezi neodrživosti manje-više stoji, ali to vrijedi i za onlinekupovinu i uzgoj indoor kanabisa. Brojke u oba slučaja rastu ubrzano te su jednako, ako ne i više, negativne u odnosu na održivost. NFT je samo tehnologija digitalnog vlasništva, s umjetnošću ima veze tek posljedično. Još 2014. se pojavio projekt blockchain-cointemporary te se razvio Crypto Art. Početi koristiti NFT bilo je sasvim logično.
Tezos je blockchain mreža koja se temelji na pametnim ugovorima, na način koji je donekle sličan Ethereumu. Međutim, postoji velika razlika – Tezos je Proof-of-Stake blockchain. Čvor u mreži može se pokretati čak i na Raspberry Pi-u, a napajaju ga solarne ćelije.
Tokeniziranje (mintanje) NFT-a na ovom lancu ima otprilike trag CO2 jednog tvita. Smatra se čistim NFT-jem (CleanNFT) jer troši otprilike dva miliona puta manje energije nego PoW (Proof-of-Work). Čitajući Memo Aktenov Vodič za čisti NFT bila sam sigurna da ne želim imati išta sa Ethereumom. Preko webstranice cleannfts.org sam došla do hicetnunc.xyz platforme gdje je moguće tokenizirati rad za svega par centi. O Hic et Nunc (Ovdje i sada) platformi možete više saznati ako sami malo pretražite internet, dosta se piše o njoj. Cijela ta scena oko nje jednostavno je otvorena, prihvaća nove umjetnike i ništa nije previše komplicirano. Osnivači su brazilski programeri i hakeri, okupljeni oko Rafaela Lime, programera i sociologa, s dobrovoljcima programerima iz cijelog svijeta. Nedavno je održan prvi Hicathon, gdje se dogovaralo kako razvijati platformu prema željama umjetnika koji na njoj izlažu. To je bilo moguće, jer Tezos nudi naprednu infrastrukturu koja se s vremenom može razvijati i poboljšavati, bez prijetnje od ‘hard fork-a’ (od čega i Bitcoin i Ethereum trpe otkad su stvoreni). Blockchain galerija Hic et Nunc počela je s radom u ožujku i prvi umjetnici na njoj bili su brazilski umjetnici, i to ne nužno digitalni umjetnici, već slikari, grafičari, fotografi, i ostali analogni kreatori, koji su tokenizirali svoje digitalizirane radove. Na blockchainu se ne monetizira samo digitalna umjetnost. Nedavno sam čitala intervju s četiri brazilske umjetnice sa Hic et Nunc platforme koje prije pridruživanja galeriji nisu mogle preživljavati, a sada to uspjevaju. Naravno, ne radi se o bizarnim sumama kripto valute kao što su one s razvikanih Ethereum platformi, ali uspijevaju doći do brojke od minimalne mjesečne brazilske plaće koja iznosi 190 dolara. Imaju kolekcionare koji ih prate i otkupljuju nove radove kad ih objave. Ima i drugih protokola osim Tezosa koji se smatraju učinkovitim/čistim.
Kao dio istraživanja koje vodim zadnjih godina o decentralizaciji i otvorenosti galerija, mislim da je platforma Hic et Nunc, gdje se ljudi pokušavaju čim više filantropski odnositi prema području socijalnih inovacija na blockchainu, na pravom putu. Kako bi se to potvrdilo najbolju šansu daju dosljedna struktura i uključivo okruženje u kojem svi mogu sudjelovati i glasati o onome što se događa.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
