Tema Usložnjavanje projektnih formacija i suradničkih odnosa u kulturi traži i neka nova rješenja njihovog usustavljivanja. remote.lab kolaborativna je medijska platforma pokrenuta na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu uz potporu Zaklade Kultura nova. Projekt razvoja ovog prostora “zajedničkog kuriranja, istraživanja i proizvodnje hibridnog znanja” u 2022. godini vodi Greta Creative Network u suradnji s Dominom, Drugim morem, Kontejnerom, Radionom i WHW-om. Autori koncepta, vizualnog i programskog sučelja ove kompleksne strukture međusobno povezanih čvorova digitalnog sadržaja su Nikola Bojić, Mihael Giba i Damir Prizmić. S njima, kao i s Deborah Hustić, predstavnicom jedne od partnerskih organizacija, Radione, razgovarali smo o samoj platformi, pristupu suradnji, izgradnji složenih suradničkih sustava, ali i izazovima održivosti konstruktivnog online povezivanja.
Možete li približiti središnju ideju Remote Laba i opisati na čemu se temelji metodologija suradnje na ovoj platformi?
N.B.: Posljednje tri godine su nas natjerale da nanovo promislimo načine na koje radimo zajedno ili uopće zamišljamo suradnju koja je sasvim ovisna o tehnološkoj medijaciji. S druge strane, iako čitamo sadržaje na linearan način, zapravo većinom razmišljamo i stvaramo kroz formu mreže. Ovo su dva polazišta na kojima počiva Remote.Lab kao medijska platforma za kolaborativno istraživanje i kuriranje. Svjestan sam da je riječ “kuririranje” već krajnje bastardizirana, ali mrežno mišljenje zapravo podrazumijeva neki oblik kuriranja sadržaja. Ova je aktivnost pritom mišljena kao otvoren i dinamičan proces, jer u našem slučaju ne rezultira fiksnom formom “izložbe“ već upravo dijeljenom mrežom koncepata, slika, tekstova, podignutih dokumenta, videa i različitih online resursa. Da bismo kuriranju u digitalnom okruženju vratili (ili pokušali izgraditi) legitimitet, unutar suradničke platforme su nam se pridružili neki od naših najistaknutijih kustoskih kolektiva: WHW, Kontejner, Radiona, Drugo more, Domino i Greta. Njihovi fokusi i pristupi su različiti, što je bilo savršeno za sadržajni i funkcionalni razvoj i testiranje platforme. Remote.Lab je trenutno u beta fazi, zatvoren za aktivne korisnike, no otvoren za preview.
Koji su glavni izazovi prenošenja kompleksnih odnosa i potencijalno izuzetno guste mreže odnosa u vizualno jasan i pregledan sustav?
D.P.: Svakako je najveći izazov informacijskog dizajna veliki raspon, raznolikost podataka i različiti potencijalni scenariji korištenja jedne ovakve platforme. Svako uspješno rješenje podrazumijeva generalizaciju – kontrolirano pojednostavljivanje koje isključuje neke, potencijalno manje bitne elemente nauštrb važnih ili učestalijih. Zato je važno da se ciklus razvoja i redizajna događa kontinuirano, dok god se pojavljuju nove informacije. Primarni cilj prve faze projekta stoga je upravo bio taj da uz pomoć partnera, kao mogućih stvarnih power-usera, dođemo do novih realističnih uvida, koje smo možda previdjeli. Trenutno rješenje za prikaz i unos sadržaja prilagođen je za manje space-ove, no u planu već imamo i rješenja za druge modele prikaza prilagođene različitim mjerilima npr. obrada veće količine sadržaja kao i različitim modalitetima rada.
Mihael, na koji je način tvoja umjetnička praksa, u kojoj također koristiš vizualizacije istraživanja i veza između različitih podataka i konteksta, utjecala na rješavanje izazova ove platforme?
M.G.: Proces izrade mojih radova najčešće uključuje prikupljanje i obradu podataka, a na kraju i neki oblik vizualizacije tih podataka. S obzirom da Remote Lab nije klasična web stranica koja suhoparno prikazuje podatke, iskustvo stečeno kroz umjetnički rad s podacima u ovom projektu pokazalo se kao dobra podloga za osmišljavanje funkcionalnosti platforme te vizualiziranje podataka Remote Laba. Za vlastite radove inače razvijam kodove koji prikupljaju i obrađuju podatke te pokreću završni vizualni dio rada. Često isti kod koristim u više radova uz eventualne nadogradnje, prema specifičnosti svakog rada. Fragmenti koda ugrađeni u Remote Lab platformu nastali su iz ranije programiranih kodova za neke od mojih radova poput Sunčano uz mogućnost razbojništva, Arheologija rada te serija digitalnih pejzaža Status podataka, naravno sada prilagođenih potrebama platforme Remote Lab.
Deborah, Radiona je uz Kontejner, Drugo more, Domino i WHW diljelom partnerskog tima uključenog u Remote Lab platformu, ali također ima zadatak i ulogu prvih korisnika platforme. Možeš li se iz obje perspektive osvrnuti na proces prvih koraka izgradnje ovog sustava?
D.H.: U sklopu Remote Laba Radiona.org razvija svoj koncept Open Source Curating koji već više godina prototipiramo u različitim kontekstima – fizičkim i digitalnim. Za početak upoznavanja i ulaska u područje izabrali smo koncept prebacivanja kompletne povijesti našeg laba u digitalno sučelje. Nešto kao startna pozicija iz koje učimo o sučelju, otkrivamo njegove bugove i učimo o kulturi razumijevanja koegzistiranja u digitalnim prostorima, koji nisu samo društvene mreže. Nešto poput suvremene medijske arheologije koja je u kontinuiranom nastanku i ne staje samo prebacivanjem prošlosti u drugi interfejs, već upravo kroz Remote Lab nastaje novi entitet digitalnog laboratorija unutar kojeg možemo dalje razvijati suodnose s drugim organizacijama i stvoriti vizualno sučelje temeljeno na podacima (eng. data) za nove realnosti i sukreiranje inovativnih praksi.
Kroz Remote Lab zanima nas stvaranje paralelnih odnosa koji mogu postojati u nekoliko varijanti: 1) medijska arheologija i povijest organizacije, 2) digitalni entitet laba u prostoru kao samostalna jedinica i/ili u suodnosu s drugim korisnicima platforme, 3) upotreba platforme u organizacijskoj kulturi, 4) platforma kao digitalni prostor ili platno za nove umjetničke radove, 5) participativni koncepti za građane i 6) nadogradnja platforme na nove tehnološke prakse. Sve su to područja kojima bismo voljeli sa svoje strane unaprijediti iskustva Remote Laba. S druge strane, rad na platformi kao beta testerima nešto je što iziskuje vrijeme i upornost, proces je jednak praktičnim umjetničkim ili bilo kojim drugim praksama poput pisanja, stvaranja diskurzivnih artefakata ili teoretskim kustoskim praksama. Jasno, ono traži vrijeme za upoznavanje sa sučeljem, za shvaćanjem gdje u tom digitalnom prostoru možete sebe smjestiti i na koje sve načine te iziskuje razumijevanje medija. Za nas zaista nema razlike između djelovanja u fizičkim ili digitalnim teritorijima, ne pokušavamo jedno zamijeniti drugim, već nam se jedno nadograđuje na drugo, kao neki produžetak fizičkog/digitalnog entiteta organizacije. U tim procesima, jasno nam je da to nije platforma kratkoročnih rezultata s brzim rješavanjem zadataka, već nešto u što ulažete vrijeme i kapacitete dugoročnije. Ponekad mislite da vam ništa nije jasno, da bi u sljedećem trenutku imali jasno kristalizirane poveznice pred sobom s beskonačnim mogućnostima stvaranja jednadžbi koje uz to posjeduju nevjerojatnu digitalnu poetičnost.
Proces prvih koraka i „popikavanja” kroz platformu za nas je značio angažman članice laba Layle Munitić koja sigurno pliva u vodama UX dizajna i odlično poznaje različita digitalna sučelja „ispod haube”. Znači, ključan nam je bio odabir osobe koja ima motivaciju za duboki zaron u digitalne sfere koje su često kompleksna područja i za koje treba strpljenja pri otkrivanju bugova. Imati priliku prototipirati nešto u takvom sučelju smatramo nevjerojatnim privilegijem, jer zapravo možete vidjeti kako funkcionira digitalno gradilište i kako ga možete kroz svoj rad i unos podataka unaprijediti.
Nalazimo se u dobu gdje velike tvrtke i korporacije stvaraju digitalne prostore skoro kao nadomjestak za stvarni život, i Remote Lab nekako vidim kao art&tech&culture&education strike back. Sama činjenica da možemo stvarati suradničke prakse ili makar samo refleksije prethodnih suradnji kroz digitalno sučelje je vrlo uzbudljivo i motivirajuće. Uz meta aspekt, Radioni se platforma nadovezuje na gamifikacijski i istraživački pristup koji njegujemo kroz prototipiranje s pravom na grešku i kontinuirano učenje kroz rad i dokolicu. Činjenica da platforma u budućnosti može dovesti do suradničkih praksi između organizacija u digitalnoj sferi u različitim formatima, jednostavno je nadahnjujuća. Zbog toga Remote Lab.
U posljedenje dvije godine primjećujemo “eksploziju” digitalnog sadržaja. Kako balansirati potrebu i nužnost online povezivanja s pitanjem (energetske) održivosti?
N.B.: Eksplozija online sadržaja i potreba za povezivanjem nisu nužno vezani. Dominantne online platforme temelje se na ideji pasivne konzumacije u stilu tik-toka, kojom se korisnike uvlači u dopaminske slapove digitalnog sadržaja iz kojih je teško izaći. Ideja hipnotičke konzumacije zamijenila je ideju povezivanja. Danas kada svjedočimo kraju njihove tehnološke ere, društvene platforme su zapravo otvoreno odustale od ideje povezivanja jer ono je i onako od početka bilo tek izlika za ekstrakciju osobnih podataka i targetirano oglašavanje.
S druge strane, platforme poput zooma, u post-pandemijskom vremenu povezivanje su odvele do suprotnog apsurda. Oba principa su dugoročno neodrživa, u psihološkom, društvenom, a posljedično i ekonomskom smislu. Međutim, dok spomenute paradigme i dalje dominiraju, učinilo nam se zanimljivo krenuti u suprotnom smjeru, i zamisliti platformu koja se ne temelji na linearnom scrollu, već na dijeljenom prostoru povezanih sadržaja. Ono što se na Remote Lab-u objavljuje nisu nužno sadržaji nego smislene veze među sadržajima. Rekao bih da je Remote nešto između medijske platforme, kuriranog repozitorija i relacijskog note-taking alata.
Kako održati kontinuirano korištenje ovakvog sustava od strane kreatora sadržaja i potencijalnih istraživača u kontekstu u kojem ne samo društvene mreže preuzimaju ulogu primarnog izvora informacija, oglašavanja i umrežavanja, već se i zbog sve većeg iscrpljivanja kulturnih praktičara u komuniciranju svog rada teži automatizaciji ovakvih procesa?
N.B.: Velik napredak na polju umjetne inteligencije (AI) posljednju godinu dana, posebno kroz sustave za generiranje slika poput DALL-E-a i Stable Diffusion-a, ili nedavno objavljenog ChatGPT-a za generiranje teksta, u pitanje dovodi većinu postojećih modela kreacije digitalnog sadržaja. Odgovori neurualnih mreža na naše upite (prompts) toliko su sofisticirani da ih uzimamo s divljenjem i nekritički. Za neke djelatnosti ovakva automatizacija ima savršenog smisla. No u nekim situacijama i za određene društvene skupine, AI već neko vrijeme predstavlja instrument daljnje društvene segregacije, a potencijalno i životnu ugrozu. Unutar Remote ekipe već neko vrijeme traje razgovor o AI-u, no bilo kakav korak u tom smjeru ne bi trebao proizvoditi “zatvorena, gotova rješenja” koja bi se mogla copy-pastat, već dijagramirane prijedloge koji zahtijevaju daljnji, kolaborativni angažman. Na kraju, ljudi trebaju biti ti koji povezuje točkice, a kontrola korisnika nad vlastitim podacima, sadržajima i vezama će presudno utjecati na perspektive korištenja platforme.
Koji je sljedeći korak u razvoju platforme?
N.B.: Do sada smo bili usmjereni na dizajn sučelja te razvoj osnovnih funkcionalnosti i sadržaja kroz suradnju s partnerima. Na ovom polju nas čeka još dosta posla jer je sve još u procesu. Međutim, sljedeću godinu posebno ćemo se posvetiti infrastrukturi u pozadini platforme. Pritom mislim na kreiranje open-source standarda koji bi korisnicima omogućio punu kontrolu nad njihovim podacima i sadržajima, što bi razvoj platforme odvelo u smjeru kojeg trenutno možda ne možemo ni zamisliti.
ObjavljenoObjavljeno
