Desetljeće koje su pojeli skakavci

U predgovoru kataloga 02 Željko Borčić piše: “kronična gluhoća velikog dijela društva za pitanja naše struke urgentno traži otvaranje javne rasprave o hrvatskom strateškom opredjeljenju prema dizajnu. … nedostatak dobro dizajniranih hrvatskih proizvoda, usluga, identiteta i sustava vizualnih komunikacija … više je stvar nehaja i neznanja nego objektivnih gospodarskih teškoća.” (Godišnjak hrvatskog dizajna 02, Zagreb 2001., str. 6.). Ako je u međuvremenu na tržištu u području vizualnih komunikacija i došlo do određenog pomaka, on nije vidljiv u privrednom i političkom segmentu.

Za prvi projekt tada tek osnovanog Hrvatskog dizajn centra, Dizajn za održivi razvoj, tijekom 2004. godine nije se našlo financijskih sredstava u mjerodavnim ministarstvima, Hrvatskoj gospodarskoj komori ni u Udruženju drvoprerađivača Hrvatske. Sljedeće godine HDC je surađivao s ministarstvima poljoprivrede i gospodarstva na izradi Programa razvoja dizajna u drvnoj industriji te Programa razvoja dizajna u hrvatskom gospodarstvu, ali neki njihovi rezultati nisu uočeni. 

Ipak, kao jedna od posljedica te suradnje, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva u lipnju 2006. godine, uz blagoslov Vlade RH, osniva Povjerenstvo za izradu NSD-a u čijem su sastavu bili predstavnici niza dizajnerskih, obrazovnih, upravnih i gospodarskih institucija. Uz redovne sastanke Povjerenstva i uže Radne skupine, metodologija izrade NSD-a uključivala je i četiri cjelodnevne stručne radionice u kojima je sudjelovalo oko 80 stručnjaka iz područja dizajna, edukacije, uprave i gospodarstva. Radionice, podijeljene u radne grupe (Edukacija, Gospodarstvo, Javni sektor i Kultura), osigurale su, uz transparentnost rada, nužnu razmjenu podataka i ideja između raznovrsnih – često i interesno suprotstavljenih – sudionika. Niz predstavnika različitih institucija i organizacija, od Ministarstva, HGK, udruge poslodavaca, predstavnika obrazovnih institucija i strukovnih organizacija, sudjelovalo je u tim radnim skupinama s ciljem donošenja prijedloga nacrta Nacionalne strategije dizajna (2007-2011.). Već je tada čudno zvučalo da je takav zadatak pao na teret Ministarstva šumarstva a ne, recimo, Ministarstva gospodarstva, ali eto iz nekog njihovog razloga, interesa i odnosa moći, takva je odluka ipak donesena i na nama nije bilo da je preispitujemo.

 

Rad na prijedlogu nacrta NSD-a nije bio jednostavan, jer su sudionici dolazili iz različitih područja, ne samo s različitim profesionalnim interesima, već i znanjima i shvaćanjima što dizajn jest i čemu bi trebao i mogao poslužiti. Na kraju je neki kompromisni dokument prihvaćen i poslan Vladi. Očekivali smo i da će ga uz eventualne korekcije poslati Saboru na čitanje i usvajanje, nakon čega je trebao biti donesen i operativni Akcijski plan kojim bi se definirale konkretne aktivnosti i mjere za uspješno provođenje strateških razvojnih ciljeva. Dapače, cinici među nama smatrali su da je riječ o svojevrsnom političkom potezu Vlade Ive Sanadera kako bi se u predizbornom vremenu naglasila proaktivna politika, jačanje privrede, sektora kreativnih industrija itd. Očito smo bili naivni i precijenili mudrost političke kaste. Dokument je otišao na čitanje u Vladu i tamo netragom nestao u nekoj birokratskoj ladici. Nikad više ništa nismo čuli o njemu. Članovi užeg povjerenstva obaviješteni su pismenim putem samo da dokument nije prihvaćen. Nikakav razlog nije naveden, a na poslije upućena pitanja odgovor nikad nije stigao. Prema nekim glasinama i prije rasprave o samom sadržaju dokumenta, neki članovi Vlade doveli su u pitanje mjerodavnost Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva da inicira donošenje takvog dokumenta!? U međuvremenu se i to ministarstvo transformiralo u Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva. Rok za koji je Strategija pisana već polako primiče kraju, i da je dokument prihvaćen, već bi trebalo raditi na analizi i reviziji postignutih rezultata i ciljeva, kako bi se započelo s radom na donošenju novog strateškog plana za iduće razdoblje. Nažalost, ništa se od toga nije dogodilo, a politički skakavci opet su nam “pojeli” barem 4 do 5 godina.

Kako se, dakle, već godinama ništa službeno ne čuje o sudbini tog dokumenta, zamolio sam kolegicu Koraljku Vlajo, koja je u ime HDD-a bila jedna od koordinatorica i autorica završne redakcije prijedloga, da Ministarstvu regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva uputi još jedan dopis. Zanimalo nas je kako se sada službeno tretira ta nikad odobrena Nacionalna strategija dizajna. Kako se približavala redovita izložba HDD-a, htjeli smo javno pokazati radnu verziju u kompletnom obliku ili barem ekstenzivno citirati neke njezine dijelove (uz napomenu da se radi o završnoj radnoj verziji). Htjeli smo, naime, iznova institucionalno aktualizirati pitanje Nacionalne strategije i njezina donošenja. Na naše pitanje i molbu, stigao nam je odgovor koji vrijedi citirati u cijelosti:

 

Ako je i moguće razumjeti da je ministarstvima nekom odredbom zapriječeno da naknadno komentiraju dokumente koje je Vlada odbacila, čini se najblaže rečeno neutemeljenim tretirati te dokumente kao državnu tajnu i zabranjivati institucijama i osobama koje su sudjelovale u nastanku takva dokumenta da o njemu javno raspravljaju, uključujući tu i njegovo citiranje. Naposljetku i zbog toga što bi svaka javna rasprava donijela neke nove ideje i poglede, omogućila nastanak kvalitetnijeg novog dokumenta. Posebno ako ovaj i nije bio odbačen zbog svog sadržaja, nego ponajprije zbog određenih formalno-proceduralnih razloga i svojevrsne borbe za moć među ministrima i ministarstvima.

No možemo ustvrditi da je čak i to pretjerano optimistično tumačenje. Naime, da je samo o tome riječ, neko drugo ministarstvo, primjerice Ministarstvo gospodarstva, već bi iniciralo to pitanje i Vlada bi mu povjerila izradu novog dokumenta. U međuvremenu se donose opsežni planovi za izlazak iz krize, najavljuje se niz antirecesijskih mjera itd., a o NSD-u ni riječi. Ne samo o strategiji kao dokumentu, već uopće o politikama razvoja tzv. kreativnih i/ili kulturnih industrija, uspostavljanju novog privrednog i razvojnog modela. Maksimum je imaginacije naših privrednih i ekonomskih stručnjaka, i vladinih i opozicijskih, organizacija klastera drvne industrije u kojima bi eventualno umjesto sirove drvne građe izvozili namještaj proizveden za inozemne naručitelje. 

U međuvremenu je Vlada u travnju 2010. prezentirala Program gospodarskog oporavka u kojem se ističe da je globalna gospodarska kriza snažno utjecala na gospodarska kretanja u Republici Hrvatskoj pa vrijedi podsjetiti da je u 2009. godini: 

• bruto domaći proizvod bio za 5,8 posto niži nego u 2008. godini, spustivši se gotovo na razinu iz 2006. godine
• industrijska proizvodnja smanjila se za 9,2 posto u odnosu na 2008. godinu
• robni izvoz pao za više od 20 posto u odnosu na 2008. godinu
• nezaposlenost porasla za 21,2 posto ili za 51.090 tisuća osoba (potkraj godine u odnosu na kraj 2008. godine)
• vanjski dug unatoč slabijoj investicijskoj i osobnoj potrošnji dosegnuo 98,5 posto BDP-a potkraj 2009. te iznosi 44,6 mlrd eura ili 4,3 mlrd eura više nego potkraj 2008.
• nelikvidnost i dalje raste i ugrožava opstojnost zdravih tvrtki itd.

 

Vlada je uočila i to da je svjetska kriza samo naglasila postojanje niza strukturnih slabosti među kojima ističe i “slabu konkurentnost hrvatskih proizvoda i usluga na inozemnom tržištu koja proizlazi iz njihove niske tehnološke razine.” Činjenica da se u među zacrtanim mjerama gospodarskog oporavka ne razmatra i dizajn kao razvojna strategija, čudi tim više što se u više navrata naglašava kako su za uspješnu transformaciju gospodarstva nužne značajne promjene sustava vrijednosti, shvaćanja, navika i ponašanja svih subjekata – države i javnog sektora, privatnih poduzeća i stanovništva (u čemu bi primjena dizajna uvelike mogla pomoći, pri čemu najmanje mislimo na propagandnu ulogu), te barata frazama o održivom rastu (praktično nezamislivom bez angažiranja dizajna), dok se komparativne prednosti nalaze isključivo u trivijalnim prirodno-geografskim datostima poput povoljnoga geografskog položaja, ugodne klime i lijepe prirode, znatnih zemljišnih i vodnih resursa, bogate i (navodno) očuvane kulturne baštine i izgrađene cestovne infrastrukture, dok “prilike koje dolaze” proizlaze isključivo iz članstva u NATO savezu i očekivanog ulaska u EU.

U čitavom prijedlogu novih mjera poticanje nove proizvodnje jedva se spominje, nije jasno kako se misli pojačati konkurentnost hrvatskih proizvoda (i kojih!?), kako podignuti tehnološku razinu privrede, a mjere su u prvome redu usmjerene na one fiskalne – rezanje budžeta, smanjenje izdataka javnog sektora i socijalizaciju raznih troškova (školstvo, zdravstvo, mirovinsko osiguranje…).

Jedan od autora, gospodin Škegro, tim povodom tvrdi da nam trebaju uspješna poduzeća, a ne industrija. Premda je to loše formulirao, u određenom aspektu ima i pravo – u ovako maloj zemlji nema smisla orijentirati se na velike sustave granske privrede – očito na područjima masovne tekstilne industrije (koja je gotovo u potpunosti bez riječi uništena), brodogradnje (koju se dobrim dijelom održava zbog socijalnog mira) i sl., ne možemo biti globalno konkurentni. Ali upravo je jedna od osnovnih ideja i ciljeva NSD-a bila ta da treba promijeniti koncepciju, naše shvaćanje što je industrija, kako naći svoj položaj na domaćem i globaliziranom tržištu. Države koje posljednjih godina bilježe najveće stope privrednog rasta, poput Kine, Južne Koreje, ujedno su i zemlje koje danas najviše ulažu u razvoj dizajna, otvaraju nove škole, pozivaju strane stručnjake, predavače… jer znaju da ni one dugoročno ne mogu održati svoj položaj privrednih i ekonomskih velesila na jeftinoj radnoj snazi koja jeftino proizvodi zapadnu robu i njezine jeftine kopije

.

Finska već desetljećima ističe dizajn kao efikasan način unapređenja domaće industrije i promocije njezinih dostignuća, ali i poboljšanja usluga javnog sektora. Kreativne industrije (među ostalima dizajn, film i izdavaštvo) najbrže su rastući gospodarski sektor u Danskoj, te zapošljavaju oko 15% radne snage. Kod nas takvi statistički podaci ne samo što ne postoje, nego ni ne mogu postojati jer u nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti dizajn uopće ne postoji kao kategorija (kao što su npr. arhitektura ili šumarstvo), pa ga tako ni HABOR nema u registru djelatnosti za koje daje kredit poduzetnicima i malim tvrtkama. Kako su onda tvrtke koje se de facto bave dizajnom registrirane pod različitim kategorijama – grafičke usluge, izdavaštvo, arhitektura … – ne može se realno odrediti koliki je stvaran ekonomski udio sektora dizajna u domaćoj privredi. Dizajn centar HGK pokrenuo je inicijativu da se to promijeni i nadamo se da će ovoga puta institucije promptno reagirati.

 

Vlada koja u svom vlastitom dokumentu tvrdi da je preduvjet za promjenu gospodarske slike Hrvatske promjena sustava vrijednosti po kojemu je društvo do sada dominantno funkcioniralo – sama ostaje unutar starog sustava vrijednosti, shvaćanja, navika i ponašanja.

Apsurdno je da se uz toliko veliki broj visokoobrazovanih, neskromno recimo i kvalitetnih, afirmiranih dizajnerica i dizajnera, dizajn na državnoj razini ne proglasi nacionalnim prioritetom  te da se ne potiče na njegovu uporabu pri stvaranju novih proizvoda i usluga, u cjelokupnom društvenom polju, od javnih institucija i državne uprave do malog poduzetništva.

Nacionalna strategija ne smije svoditi dizajn samo na styling, a na račun inventivnosti, inovacije i razvoja, ni probleme kojima se dizajn bavi svoditi samo na proizvodnju predmeta i povećanje njihove konkurentnosti, zapostavljajući sve ono što nužno ne rezultira u materijalnom objektu industrijske proizvodnje, proizvodu namijenjenom komercijalnoj eksploataciji na globalnom tržištu, od inkluzivnog i interakcijskog do informacijskog dizajna. Ipak, područje kreativnih (kulturnih) industrija svakako je ono na kojem imamo najbolje šanse za uključivanje u svjetsko/globalizirano tršište. Teško možemo očekivati razvoj neke visokosofisticirane tehnološki napredne industrije, ali je lakše napraviti proboje na područjima kreativnosti, umjetnosti, dizajna, mode, razvoja softvera i aplikacija… Koncept “MADE IN CROATIA” (“Proizvedeno u Hrvatskoj”) ne treba u potpunosti odbaciti (posebno u svjetlu aktualne krize i teorija deglobalizacije), ali ga treba dopuniti i razviti konceptom “DESIGNED IN CROATIA” (“Dizajnirano u Hrvatskoj”). Dapače, razvoj proizvodnje u Hrvatskoj ima pravog smisla i opravdanja prvenstveno u sklopu, kao posljedica dizajniranja u Hrvatskoj. Hrvatski dizajneri i dizajnerice, u prvome redu grafički, ali i produkt/industrijski, pa i modni, često su već prepoznati u svijetu kvalitetom svojih rješenja. Taj se kulturni potencijal, nažalost, još uvijek rijetko pretvara u društveni i ekonomski kapital. I to je zadatak za buduće razdoblje jer će se sljedeća izložba, gotovo sigurno, već održavati u sasvim izmijenjenim uvjetima članstva u Europskoj uniji.

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta o izložbama hrvatskog dizajna i uvjetima razvoja dizajnerske struke. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:

• 1. Desetljeće izložbi, razvoja i propuštenih prilika
• 2. Postindustrijska Hrvatska