
KP: Lajtmotiv ovogodišnjeg festival je ideja superjunakinja. Što znači biti superjunakinja u današnjem hrvatskom društvu i koja su oružja za to potrebna?
K-Zona: Optimizam i pozitivno razmišljanje su definitivno najjače oružje današnjice, a čini se da ga je na zalihama sve manje. No optimizam nužno ne podrazumijeva pomanjkanje kritičnosti prema društvenom kontekstu u kojem egzistiramo, već vjeru u sebe i ideju da se stvari mogu mijenjati na bolje. U situaciji kada sve više ljudi nema osiguranu egzistenciju teško je ustrajati i ostati vjeran svojim idealima jer je prioritet puko preživljavanje. Nažalost u toj točki loma tek se jasno vidi tko ima superjunačke moći u sebi.
KP: Ovogodišnji festival je 6. po redu i “slavi žensku snagu u svim svojim oblicima”. Koje neispričane priče o superjunakinjama predstavljate ove godine?
K-Zona: Osim što promičemo žene i žensko stvaralaštvo kroz festival se svake godine trudimo dekonstruirati pitanja roda iz novih perspektiva. Tako ove godine rod analiziramo kroz priču o prvoj generaciji transseksualki i doktoru koji im je ispunio njihovu najveću želju – operaciju promjene spola. Na programu je također trupa “drag-king” izvođačica, te nesretna priča o gej glam rock zvijezdi Jobriathu, Antonyjev koncert (Antony and the Johnsons) i intimne priče o performericama koje ga prate na turneji. Tu su i priče o mladim ženama i njihovim nedoumicama i problemima s kojima se može poistovjetiti većina nas, dokumentarac o revolucionarnom lezbijskom pokretu, te naravno presjek povijesti superheroina s kojima i otvaramo ovogodišnji festival.
KP: Na festivalu gostuju organizacije iz čitave regije koje se bave rodnom problematikom, a cilj sastanka u Zagrebu je osnivanje platforme za rodne kulturne prakse. Koja je koncepcija platforme i koji je njezin cilj?
K-Zona: Posjećujući slične festivale u regiji te razgovarajući s njihovim organizatoricama došli smo do zaključka da je bolja komunikacija, informiranost, vidljivost i zajednička suradnja ključ za poboljšanje kvalitete, ne samo naših festivala, već i ostalih aktivnosti kojima se bavimo kroz godinu. Za razliku od naše organizacije koja ima portal, te tehnička znanja i vještine potrebne za konstruiranje i vođenje takve platforme, velik broj organizacija u regiji si to ne može priuštiti i to iz jednog vrlo bazičnog razloga – “straha od tehnologije”. Ispostavilo se da koliko god žene bile rodno osviještene rijetke uspijevaju nadići taj strah kao i zabludu da je tehnologija “muški posao”. Budući da K-zona nema takvih problema jedna od ideja nam je osnažiti žene po pitanju novih medija i tehnologija. Stoga je jedan od ciljeva naših sastanaka u Zagrebu osmisliti funkcionalnu strukturu buduće online platforme koja bi funkcionirala kao svojevrstan medij za informiranje o scenu u regiji s tendencijom širenja i jačanja njene vidljivosti na području Europe.
KP: Na promomaterijalima festivala poigravate se vlastitom pozicijom te se mogu prepoznati stripovski obrađene figure organizatorica, odjenutih u odjela superjunakinja. Kakve nadnaravne moći trebaju imati današnje radnice u kulturi?
K-Zona: Ovaj festival postoji isključivo zahvaljujući tome što smo skromni ljudi i veliki entuzijasti. Samo rijetki bi se usudili s budžetom veličine našeg raditi ikakav festival. To što smo proglasili sebe superjunakinjama je svojevrsna kompenzacija za golem trud i većinom neplaćen rad, a koji podrazumijeva posjedovanje znanja i vještine koje bi u nekoj profitnoj i komercijalnoj priči obavljalo ne troje, već trideset i troje ljudi i to za jako dobar honorar.
Baš kao što želimo u svom programu obuhvatiti sve ženske glasove tako je to i na našem festivalskom vizualu, ali i životu. Nas tri, odnosno troje, baš kao i u stvarnosti, na plakatu utjelovljujemo tri principa. Noa je predstavnik maskuline strane, Vedrana više naginje femininoj manifestaciji, dok Gabrijela voli uz konkretni um boraviti u duhovnim sferama. Na taj način smo također željeli reći da su svi ženski glasovi legitimni i da se nitko ne bi trebao osjetiti isključenim ili manje važnim u ovoj priči. Kako prihvaćanje samog sebe, baš kao i organiziranje ovakve kulturne manifestacije, često podrazumijeva nadnaravne moći htjeli smo poručiti da ako mi to možemo, možete zasigurno i vi realizirati svoje ideje.
KP: Kako je bilo organizirati festival s ovom tematikom prije šest godina, a kako je to danas? Dobiva li festival potrebnu podršku i je li mogu njegov daljnji razvoj?
K-Zona: Organizirajući ovaj festival našli smo se u teškoj situaciji jer smo u zadnjem trenutku saznali da ga jedan od donatora ipak neće financirati. Zbog kasnog datuma otkazivanje festivala nije dolazilo u obzir pa smo počeli kucati na vrata državnih institucija, ureda, stranih donator, veleposlanstava…Ono što je apsolutno poražavajuće u toj cijeloj priči je činjenica da smo na taj način uspjeli prikupiti samo četiri tisuće kuna, a to više od svega govori o tome koliko je rodna tematika prepoznata kao važna.
Ne znamo što će se dogoditi sljedeće godine i tko će nas podržati, no nismo sigurni da je ispravno svojim primjerom pokazivati, prvenstveno ženama, kako je normalno da rade neplaćeno jer time poručujemo da je njihov rad, kao među ostalim i rad svih onih koji rade za javno, a ne za vlastito dobro manje vrijedan.
KP: Dobivaju li teme povezane s rodnom problematikom danas veći medijski i javni prostor i ima li konkretnih pomaka u vidu političkih odluka?
K-Zona: Ovisi o kojem tipu rodne problematike je riječ. Posljednjih godina se dosta govori o nasilju nad ženama jer su ženske organizacije u Hrvatskoj napravile jako puno po tom pitanju. No kada su u pitanju rodni aspekti u kulturi i umjetnosti ili LGBTQ populacija vrlo brzo se pokaže da smo i dalje konzervativna i neinformirana nacija koja strepi od svega nepoznatog pa svaki razgovor o tim pitanjima brzo završi. Upravo zbog toga u našem festivalskom programu kroz popularne forme, kao što su filmovi, želimo te teme pozicionirati u javnosti i dati prostora za otvorenu diskusiju. Do sada nam je to dosta dobro uspijevalo.
Objavljeno