Kritika Young Girl Reading Group (YGRG) je vizualno-izvedbeni umjetnički i čitateljski kolektiv iza kojeg stoje Dorota Gawęda i Eglė Kulbokaitė. Dvije umjetnice počele su zajedno raditi u okviru studija na londonskom Royal College of Art, a YGRG osnovale su 2013. godine u Berlinu. Kolektiv je počeo s radom kao čitateljska grupa i svojevrsna nadopuna manjku feminističkog obrazovanja u kontekstu umjetničkih akademija, a ubrzo se proširio u virtualni prostor i na društvene mreže. Gawęda i Kulbokaitė kroz svoju izvođačku praksu različitim performativnim uporabama čitanja u umjetničkim okvirima propituju dodirne točke feminističke teorije i izvedbe. Osim umjetničkog rada s teorijskim tekstovima kao i složenim odnosima tekstualnosti i tijela, virtualnog i materijalnog, još je jedan važan YGRG-ov fokus izvedbeno istraživanje mirisa i olfaktorne osjetljivosti.
YGRG nedavno su gostovale u Galeriji Karas s izvedbom YGRG 14x: Čitanje jednom rukom. Naslov je parafraza uvriježenog izraza za masturbacijsko čitanje, a u slučaju izvedbe YGRG-a odnosi se (i) na jednoruko izvođačko čitanje teksta sa zaslona. Performans se osim u galerijskom prostoru odvijao i na YGRG-ovu Instagram profilu putem prijenosa uživo.
Kulbokaitė i Gawęda inzistiraju na nomadskom i horizontalnom karakteru svog kolektiva, pri čemu je uz internetsku razmjenu znanja i tekstova svakako ključna i činjenica da u gostovanjima obično uključuju lokalne umjetnice/ke u izvedbe. U zagrebačkom su izdanju njihovog rada Čitanje jednom rukom tako nastupile/i izvođačice/i Martina Granić, Mate Jonjić i Mirta Polanović, a YGRG-ova samostalna izložba u organizaciji Barbare Gregov i Lee Vene iz kustoskog kolektiva Organ Vida otvorena je do 14. srpnja. Tim povodom s Dorotom i Eglė razgovarale smo o YGRG, internetu, čitanju i drugim tjelesnim činovima i osjetima kojima su se okrenule u novijem radu.
Young Girl Reading Group započele ste kao stvarnu čitateljsku grupu, kružok koji je okupljao vaše prijateljice/e i poznanice/e. Danas je to projekt koji se proširio u geografskom i virtualnom smislu, koji uključuje široku online i offline mrežu različitih suradnica/ka. Kako birate tekstove i teme za svoj rad?
D.G: Projekt smo započele 2013. godine, a u prvoj je fazi funkcionirao kao čitateljska grupa s tjednim sastancima. U tom periodu čitale smo zaista mnogo i intenzivno. Kroz grupu smo pokušale naći horizontalni pristup teorijskim tekstovima, što se odražava i u tome kako biramo tekstove. Dijeleći znanje na organski način, putovale smo od teksta do teksta kroz razgovor i uz zajedničke referentne točke koje su proizišle iz dinamike grupe. Čitale smo zaista mnoge tekstove, a većina njih pripada korpusu feminističke i queer teorije. Također smo čitale književnost, najviše znanstvenu fantastiku jer ona otvara zanimljive poglede na određene teme kroz perspektivu drukčije zamišljenih svjetova.
E.K: Prva nam je knjiga bila Preliminarni materijali za teoriju “mlade-djevojke” autora Tiqqun, a otuda smo nastavile čitati tekstove koji propituju rod. Sve tekstove preporučila nam je čitateljska grupa i dosad smo skupile prilično velik popis materijala koje smo čitale ili ih želimo čitati, a on se razvija kao kumulativni arhiv tekstova. Ti su tekstovi do nas došli iz najrazličitijih izvora, budući da osobe koje sudjeluju u grupi isto tako dolaze iz vrlo različitih konteksta. Također planiramo napraviti web stranicu koja bi funkcionirala kao arhiva YGRG, mjesto gdje se mogu pronaći tekstovi koje smo čitale i naši prijedlozi za čitanje. Neke od spisateljica/a koje bismo postavile na tu stranicu svakako su Silvia Federici, Sadie Plant, Rosi Braidotti, Shulamith Firestone, Gayatri Chakravorty Spivak, Donna Haraway, Ursula K. Le Guin, Octavia Butler, Luce Irigaray, Paul B. Preciado, Laboria Cuboniks, Richard Sennett, Luciana Parisi i Hito Steyerl.
Ime kolektiva preuzele ste iz glasovitog teksta koji potpisuje kolektiv Tiqqun. Oni shvaćaju figuru “mlade-djevojke” kao ultimativni odraz alijenacije kasnog kapitalizma i oglednu građanku-konzumenticu čiji trijumf proizlazi iz promašaja feminističkog projekta. “Mlada-djevojka” nema rod, on/a je seksualno emancipirana, a ujedno i potpuno komodificirana. Zašto ste uopće izabrale “mladu-djevojku” kao početnu točku? Kakav je vaš sadašnji odnos spram nje/ga/ih?
E.K: Riječ je prvoj knjizi koju smo čitale i ona je otvorila ključna pitanja za naš daljnji rad. Na početku toga teksta Tiqqun ustvrđuju kako “mlada-djevojka” nije orodnjeni koncept. Međutim, to se ubrzo pokazuje potpuno suprotnim, a ženstvenost vrlo snažno povezuju s kapitalističkim sustavom. Htjele smo razbiti takvu relaciju ženstvenosti i kapitalizma uz pomoć drugih tekstova koje smo čitale, kao i pokazati da je njihov odnos ipak znatno kompleksniji.
D.G: Moram napomenuti da je Tiqqun kolektiv bijelih muškaraca koji se skrivaju iza pseudonima. Htjele smo propitati što znači kada toliko povlaštene osobe odluče prisvojiti strategiju koju su kroz povijest rabile žene zato što nisu mogle pisati pod vlastitim imenima. Također smo željele ukazati na lakoću uz koju jedan tako “radikalni” kolektiv poput Tiqquna može odlučiti prisvojiti ženstvenost koja je toliko udaljena od njihovog osobnog iskustva. Osim toga, zanimljivo je razmotriti njihovu odluku da na ženstvenost jednostavno svale sve što mrze u vezi ovog svijeta. Pretvaraju se da njihov izbor nema veze s rodom, a očito se radi o duboko orodnjenoj odluci. Za nas, ovdje se radi o prisvajanju određenih naziva i identiteta, kao i o tomu koliko je važno da se samoreprezentacija kontinuirano pregovara. Takvo je pregovaranje od presudne važnosti, pogotovo u današnje vrijeme intenzivne internetske prisutnosti. Naime, upravo takva vrsta ljudi u velikoj mjeri regulira prostore društvenih mreža. U tom kontekstu, smatramo kako su pokušaji da se “mladu-djevojku” promisli iz drukčije vrste iskustva ključni.
Voljela bih čuti više o čitanju kao praksi. Naziv rada koji predstavljate u Zagrebu – Čitanje jednom rukom – aludira na čitanje kao samotni čin konzumacije pornografskog teksta. S druge strane, vi čitanje izvodite kao kolektivnu i javnu aktivnost, a izvođačka tijela nalaze se u nekolicini krajnje neugodnih poza. Na taj način narušavate koncepciju čitanja kao samotne i opuštene aktivnosti. Kako vidite i osjećate tijelo u odnosu spram čitanja i pornografije?
E.K: Važna inspiracija za ovaj rad doktorska je disertacija Paula B. Preciada, posebno dio u kojemu govori o tome kako su se čitanje i seksualnost razvijali u međusobnom dosluhu i u vezi sa specifičnom prostornošću i arhitekturom doma. Preciado pokazuje kako je žensko čitanje bilo ograničeno u prostoru internalizacije i povlačenja te kako su internalizacija čitanja i seksualnosti povezane. Bilo nam je zanimljivo pokušati izvesti subverziju tog odnosa tako da učinimo čitanje javnim i razvijemo vrstu intimnosti kakvu skupina ljudi može dijeliti. Takva je intimnost fizička i stvara se u javnom galerijskom prostoru. Izvođačice/i ju također dokumentiraju i dijele online. Čitanje na neki način nastaje kroz dvostruku prisutnost u kontekstu naše izvedbe.
D.G: Kroz koreografiju smo željele ukazati na to da je čitanje isto tako i čin koji oblikuje tijelo. Zato smo odlučile gurnuti izvođačka tijela u nezgodne čitateljske položaje, a zanimalo nas je kako se izvedbeno artikuliraju riječi i načini na koje čitateljsko tijelo osjeća tu artikulaciju.
Društvene mreže i virtualni prostori općenito su korporativni, kapitalistički i heteronormativan okoliš koji, između ostaloga, postavlja tijelo kao robu. Taj je okoliš također vrlo određen i ograničen. Ipak, izabrale ste izvoditi i putem Instagrama, a vodite i čitateljski klub na Facebooku. Kako navigirate takvom okolinom?
D.G: Za ovo pitanje središnji je problem vidljivosti. Vjerujemo kako je propitivati vidljivost određenih tijela u virtualnom prostoru jednako legitimno kao i propitivati ju u fizičkim prostorima. U oba slučaja, svijet se okreće oko bijele, heteronormativne osi, a to je nešto što se svim sredstvima treba prokazati. Osjećamo važnost potrebe za vidljivošću različitih oblika subjekivnosti i različitih vrsta žudnje. Ne smijemo zaboraviti da društvene mreže oblikuju iskustva u jednakoj mjeri kao i stvarni fizički prostori i u tom smislu ih jednako tako treba iskoristiti i zauzimati.
E.K: Razumijemo ograničenost tehnologije, no prepoznajemo i kako ta tehnologija sama po sebi nije nužno restriktivna. Načini na koje ju rabimo uvijek su presudni. Pokušavamo ponuditi drukčije načine online prisutnosti kao i prisutnosti u svijetu. U oba slučaja ne postoji mogućnost izlaza, stoga se zauzimanje tih prostora čini kao neminovna strategija. Naravno, uvijek se moguće povući s interneta, ali smatramo kako ideja nesudjelovanja proizlazi iz vrlo povlaštene pozicije, što je također bitan dio naše odluke da sudjelujemo i postanemo vidljive.
Vidite li svoje prakse na društvenim mrežama kao činove ponovnog prisvajanja?
D.G: U nekoj mjeri, da. S druge strane, to nije nešto oko čega si smijemo dopustiti naivni stav. Važno je imati na umu i to da neprestano “hranimo” takve algoritme, dajemo im sliku i tekst. Ne smijemo zaboraviti da je to isto tako slučaj kada ste umjetnica/k koja djeluje u bilo kojem drugom kontekstu: kada pokazujemo svoj rad uvijek “hranimo” nekakvo tržište. Društvene su mreže medij koji je toliko prisutan u životima svih nas i imaju mogućnost pružiti ljudima površnu ugodu. Nekako je lijepo rabiti alat koji je toliko običan.
E.K: Alat koji je također znatno uobičajeniji od knjige, kao i medij šireg dosega od bilo kojeg drugog oblika umjetničke interakcije danas. Uz to, online prostori za nas važni su prostori edukacije. Naravno, sve je to povezano s našom umjetnošću i estetikom, ali internet je za nas i važan u procesu učenja kao način da dijelimo i usvojimo znanje. Ne smijemo ni zaboraviti koliko je u virtualnom kontekstu moguće pronaći i čitati tekstove koji se u obrazovnom sustavu ne čitaju niti se o njima razgovara.
Kao dio daljnjeg rada na konstrukciji “mlade-djevojke” razvile ste parfem “mlade-djevojke” sa sloganom “miris nikoga posebnog”. Kako je izgledao proces proizvodnje tog mirisa?
E.K: Radimo s osjetom mirisa na više razina i dosad smo proizvele nekoliko parfema u suradnji s tvrtkom International Flavors and Fragrances Inc. koja nam osigurava tehničke resurse nužne u proizvodnji mirisa. Jedan od naših prvih parfema, BODY AI, razvile smo uz pomoć pariške dizajnerice mirisa Caroline Dumur 2017. godine. Htjele smo istražiti kako bi mlada-djevojka mirisala i kakav bi bio parfem za osobu bez roda i bez osobnosti.
D.G: Na neki način bio je to vrlo klasični parfumerski radni proces jer smo im u principu predstavile potrošača/icu. Razlika je bila jedino u našoj želji da ta mušterija nije orodnjena i da nema ni tijelo u čvrstom smislu. Industrija parfema u velikoj se mjeri oslanja na krute binarne kategorizacije. U tom kontekstu, razgovor o strukturi mirisa obično uključuje niz opreka poput organsko/anorgansko, životinjsko/sintetičko, žensko/muško itd. Zanimalo nas je kako se pokušati rješiti takvog binarnog načina razmišljanja.
Koje su iduće faze vašeg istraživanja mirisa?
D.G: Nedavno smo odlučile protresti klasični pristup proizvodnji parfema i tako smo osmislile miris koji je olfaktorna dokumentacija izvedbe. Na ANTI – Šestom Bijenalu u Ateni predstavile smo novi rad naziva YGRG159: SULK, a novi parfem RYXPER1126AE rezultat je te izvedbe. U suradnji s kemičarkom, dizajnericom i parfumerkom iz njujorškog ogranka IFF-a izradile smo sintetičku molekularnu repliku mirisa koji je tijekom izvedbe zabilježila vakuumska tehnologija. Riječ je o tehnologiji koja može pohraniti miris objekta ili čak uzorak zraka tako da se on kasnije može identično reproducirati.
E.K: Nazvale smo miris RYXPER 1126AE što je u principu vrlo laboratorijski, generički tip naziva. Izvedbu smo pak zamislile u šest dijelova koje predstavljaju različiti sastojci parfema. Naš cilj bio je stvoriti repliku olfaktornog doživljaja izvedbe, inače vrlo intimnog iskustva i na taj način istražiti mogućnosti drukčije osjetilne dokumentacije nasuprot uobičajenoj vizualnoj dokumentaciji umjetničkih praksi. Novi parfem za nas nosi poetički trag ili podsjetnik na pripadnost kolektivnom iskustvu i zajedničkom trenutku.
Što nas ponovno vraća na to kako se sve tijela oblikuju i na njihove složene međuodnose.
D.G: A to je nešto o čemu je iznimno zanimljivo misliti i na molekularnoj razini. Molekularna disperzija tijela ponovno nas vraća Preciadovoj teoriji. Treba imati na umu isprepletenost različitih tijela i inzistirati na pogledu koji ih ne vidi kao nužno odvojena.
E.K: Upravo tako. Kroz rad na mirisima važno nam je bilo i dodirnuti problem molekularnog kolonijalizma, odnosno činjenice da su tjelesne čestice također nešto na čemu različite industrije jako dobro zarađuju. Nasuprot tomu, tijela se neprestano stapaju i međusobno kontaminiraju, što je svakako još jedan važan dio zajedničke izvedbene intime.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
