Tema Rapidni tehnološki napredak i pojava novih formata za čuvanje gradiva u posljednjih nekoliko desetljeća otvaraju pitanje kako će izgledati budućnost arhivistike. Ne postoji format koji bi zauvijek sačuvao vrijednu građu koja svjedoči o razvoju zajednica i društva općenito. To se posebno odnosi na gradivo koje prikupljaju, sistematiziraju i digitaliziraju organizacije civilnog društva, već potkapacitirane za provedbu tih aktivnosti, ali i na gradivo javnih tijela i ustanova koje se prikuplja u institucionalnim arhivima. O novim tehnologijama u arhivima, vrednovanju gradiva i suradnji nezavisnih i državnih arhiva razgovaramo s dr. sc. Željkom Trbušićem, asistentom na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, aktivnim članom udruge ICARUS i Hrvatskog arhivističkog društva te članom upravnog odbora inicijative za arhivsko obrazovanje i istraživanje AERI.
Kad govorimo o izvaninstitucionalnim arhivima, neizostavno se otvara i tema ograničenih resursa i uopće institucionalne prepoznatosti. Kakva je situacija s državnim arhivima? S kakvim se oni preprekama susreću i kako rad udruge ICARUS i Hrvatskog arhivističkog društva utječe na njihov rad?
O problemima rada državnih arhiva bi svakako bolje bilo razgovarati s nekim od ravnatelja ili voditelja službi u našim područnim arhivima, no, iz mojeg iskustva suradnje s državnih arhivima svakako bi mogao istaknuti nedostatak ljudskih resursa i financija u implementaciji suvremenih tehnoloških rješenja za arhiviranje gradiva. Arhivi danas istovremeno moraju obavljati tradicionalne poslove brige o analognom arhivskom gradivu, a istovremeno biti u tijeku s novim tehnologijama i elektroničkim gradivom kojega je sve više i čije arhiviranje će u budućnosti biti primarni zadatak svakog arhiva. Nalazimo se, dakle, u svojevrsnom tranzicijskom periodu, a takva razdoblja su uvijek zahtjevna, pogotovo za državne institucije koje nisu sklone naglim promjenama – što zbog zakonodavnih okvira, ali i zbog odgovornosti koju imaju prema društvenom okruženju u kojem djeluju. Arhivi moraju biti sigurni da su adekvatno sačuvali svu dokumentaciju koja će u budućnosti biti potrebna zbog ostvarivanja građanskih prava ili koja dokumentira određenu djelatnost. Vrednovanje gradiva je izrazito složen zadatak, vjerojatno najsloženiji s kojim se arhivisti susreću. On je primarno filozofske-teoretske naravi i podložan je promjenama s obzirom na razvoj društvenih okolnosti.
Rad udruga poput Hrvatskog arhivističkog društva (koja je temeljna strukovna udruga koja okuplja arhivske djelatnike u Republici Hrvatskoj) i udruge ICARUS ključan je za komunikaciju arhivskih profesionalaca, razmjenu znanja o novim strujanjima u arhivistici, ali i za poboljšanje odnosa s javnošću. Ovogodišnje 54. savjetovanje hrvatskih arhivista u Vodicama službeno je otvorila ministrica Ministarstva kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, a taj događaj je, naravno, bio i medijski popraćen što je nama arhivistima od velikog značaja. Arhivi su često van pozornosti javnosti, a arhivistički rad u sjeni nekih drugih disciplina. Rad ove udruge, ali i udruga kao sto su ICARUS Hrvatska, podižu svijest javnosti o važnosti ovog posla.
Papir koji propada, PDF ili JPG dokumenti nisu dovoljni za čuvanje povijesti. Kako je tehnološki napredak u posljednjih nekoliko godina utjecao na formate građe u arhivima?
Za papirnato gradivo se može, barem okvirno, računati da će stotinu godina od nastanka i dalje biti čitljivo. Čitljivost formata zapisa elektroničkog gradiva mora se redovitije provjeravati i za to arhivi razvijaju posebne mehanizme. Nije problem ni samo format već i medij zapisa. Trenutno smo svjedoci situacije da mediji kao što su CD i DVD, na kojima je zapisano mnogo podataka iz 90-ih godina prošlog stoljeća, često više nisu uopće ili su samo djelomično čitljivi. Do sad se metoda migracije zapisa (ili s medija na medij ili iz formata u format) pokazala jedinim rješenjem za takve probleme. Drugi problem predstavlja elektroničko gradivo koje je potpisano nekom vrstom elektroničkog potpisa. Takvo gradivo nakon isteka certifikata (u načelu je to pet godina) više nije pravno valjano i mora se ponovno potpisati. Za arhive, koji čuvaju gradivo desetljećima, ovo predstavlja novi niz izazova. Trenutno su u razvoju rješenja koja koriste tehnologiju ulančanih blokova (engl. blockchain) kojom bi se trebala omogućiti provjera vjerodostojnosti digitalno potpisanih dokumenata na neograničen rok bez potrebe za kontinuiranim provjeravanjem. No, za ostvarenje toga potrebna su dodatna ulaganja u infrastrukturu, ali i stručni kadar koji će znati upravljati takvim gradivom i koji će biti upoznat s ovom tehnologijom, barem na osnovnoj razini. Vjerujem da će prije ili kasnije i ovaj problem biti riješen, no za to je potrebno još nekoliko godina temeljnih istraživanja i stvaranja novih sustava koji to omogućuju.
Koja je uloga umjetne inteligencije u budućnosti arhiviranja? Koje su mogućnosti, a koje moguće opasnosti? Veliki je jaz između brzine stvaranja novih tehnologija i njihove primjene u digitalizaciji. Ulaze li promjene u arhivističku praksu presporo i kako se na to može utjecati?
Potencijal umjetne inteligencije je velik. S obzirom da se radi o inteligentnim računalnim sustavima koji bi trebali biti u mogućnosti obavljati iste misaone procese kao i čovjek, njihova primjena nema granica u bilo kojoj sferi arhivistike, ali i ljudskog djelovanja općenito. Trenutno smo svjedoci pojave iznimno usavršenih velikih jezičnih modela poput ChatGPT-a koji su sposobni pružiti kreativna rješenja za velik broj upita. Glavna opasnost je svakako tehnološka pristranost umjetne inteligencije koja ovisi isključivo o podacima na kojima je trenirana, pa se tako već javljaju problemi kada AI marginalizira određene društvene skupine, rase ili rodove.
U arhivističku praksu, kao što sam već i napomenuo, promjene ulaze dosta sporo, barem u segmentu prakse koja se obavlja u državnim institucijama. Tvrtke ili udruge tu imaju svojevrsnu prednost jer mogu puno brže i temeljitije primijeniti neka nova rješenja koja će im olakšati posao. Znanstveni segment arhivistike je ovdje od ključne važnosti, jer znanost ima priliku testirati, proučavati i donositi teorije koje oblikuju budućnost. Često praksa pruža određeni otpor prema novitetima, ali promjena i razvoj su uvijek neminovni i potrebno je kontinuirano biti otvorenog duha, napredovati i usavršavati se. Upravo u tom pogledu trenutno je u provedbi međunarodni interdisciplinarni projekt InterPARES Trust AI koji se bavi dizajnom i razvojem teorije, sustava i koncepata umjetne inteligencije u području arhivistike. Propitujemo sve načine, od etičkih do tehnoloških, na koji AI može utjecati na arhive i arhivsko gradivo.
Spomenuli ste vrednovanje gradiva i složenost tog zadatka. Tko i kako odlučuje koje je gradivo dovoljno važno da bi se čuvalo u državnom arhivu? Primjećujete li podzastupljenost nekih društvenih skupina ili procesa u odabranoj građi?
Odluka je prije svega produkt teoretskih postavki koje je iznjedrila znanost. Prije nekoliko desetljeća, a pogotovo ranije, državnim arhivima nije bilo svojstveno razmišljati o arhiviranju gradiva udruga, raznih manjinskih skupina ili bilo čega što je bilo izvan dosega državnog aparata. Danas je situacija drugačija, u svijetu se puno raspravlja (barem u znanstvenom smislu) o zastupljenosti takvih skupina u arhivima i o načinima očuvanja njihovoga gradiva. Čak i retroaktivno, kada su u pitanju zajednice koje su možda desetljećima ili stoljećima bile marginalizirane, danas se njihovo gradivo pokušava vrednovati, uključiti u arhive i sačuvati. Dakle, tu je napravljen svojevrstan pomak u odnosu na tradicionalnu arhivistiku. S druge strane, kada je riječ o praksi, često arhivi nemaju dovoljno resursa baviti se tim pitanjima jer im je i dalje, s pravom, u fokusu arhiviranje gradiva državnih institucija.
Teško je reći postoje li neke skupine koje su manje zastupljene u procesu arhiviranja, ali siguran sam da je, pogotovo u RH, najveći dio posla usmjeren u institucije države. Za ostale nema dovoljno kapaciteta, što je šteta jer i njihovo gradivo je od ključne važnosti za društvenu memoriju. Odluka je u načelu čisti pragmatizam, prvo se čuva ono što je važno za ostvarivanje građanskih prava i kontinuiteta državno-pravnog sustava, nakon toga tek slijedi sve ostalo kao što je npr. privatno osobno gradivo, gradivo komercijalnih subjekata, udruga ili nekih drugih društvenih skupina. Odluka o tome ne leži u nekom pojedincu ili službi, već je takav način razmišljanja baština svih tzv. zapadnih civilizacija.
Koliko je taj proces otvoren za neprofesionalne arhivistice i arhiviste ili izvaninstitucionalne arhive?
O vrednovanju gradiva svatko može učiti, neovisno o kvalifikacijama i opredijeljenosti. No, vrednovati mogu samo za to stručno osposobljene osobe, koje su iskustvom i obrazovanjem stekle kvalifikacije potrebne za taj posao. Ukoliko bi se izvaninstitucionalni arhivi željeli uključiti u ovaj proces, svakako bi preporučio da za to kontaktiraju nadležna arhivska tijela (puno toga je dostupno i putem interneta, pa bi to svakako bi prvi korak), da se uključe u rad strukovnih udruga, ali na kraju i da se obrazuju kroz studij arhivistike koji izvodimo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Projekt koji provodite, „Arhivi odozdo“, iznimno je vrijedan doprinos ne samo pokušajima očuvanja gradiva izvan institucija, već i arhivistici općenito. Siguran sam da bi predstavljanje projekta i teme bilo dobro prihvaćeno u stručnim krugovima, pogotovo putem izlaganja na skupovima i pisanjem radova za stručne časopise.
Kakve mogućnosti suradnje između državnih i nazavisnih arhiva prepoznajete? Jesu li državni arhivi otvoreni prema razmjeni znanja i vještina i obrnuto?
Državni arhivi su u načelu otvoreni prema razmjeni znanja i vještina, ali u kojoj mjeri ovisi o njihovim raspoloživim kapacitetima. Uvijek postoje pojedinci koji svojim zalaganjem i dodatnim radom pokreću ovakav diskurs, ali najčešće je teško se probiti u institucionalne okvire. To ne bi trebalo biti tako jer ne samo da arhivisti mogu naučiti nešto o djelatnostima koje im nisu od primarnog interesa i time obogatiti svoju percepciju vrednovanja gradiva, nego i nezavisni arhivi, arhivi udruga ili arhivi zajednica mogu na taj način dobiti nezamjenjivo znanje koje će im pomoći da svoj sadašnji rad sačuvaju za buduće generacije. U svakom slučaju, potrebno je unaprijediti komunikaciju, ali, kao što sam već i naveo, situacija je danas puno bolja nego li je to bila u prošlosti.
Radite kao asistent na nekoliko arhivističkih kolegija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Smatrate li da su teme nezavisnih arhiva, arhiva zajednice i arhivističkog aktivizma dovoljno zastupljene na studiju? Pokazuju li studentice i studenti arhivistike interes za izvaninstitucionalne oblike arhiva?
Navedene teme su dovoljno zastupljene na studiju. Na kolegiju Vrednovanje arhivskog gradiva one se obrađuju kroz nekoliko predavanja čime studenti dobivaju temeljno znanje o ovoj problematici. Naravno, nije moguće u detalje obraditi sve segmente jer se za to, uz ostalo potrebno gradivo koje želimo prenijeti studentima, jednostavno nema vremena. Ako netko pokaže interes za ovu problematiku to svakako podržavamo i pomažemo u daljnjem istraživanju. Generalno, kada se raspravlja o temama izvaninstitucionalnih oblika arhiviranja, studenti prate sa zanimanjem, a ponekad su i iznenađeni problematikom o kojoj se u suvremenoj arhivistici razmišlja. Sve se, na kraju, svodi na koncept vrijednosti, no, za razliku od imanentne vrijednosti koju je lako percipirati (npr. novac), vrijednost u arhivistici se mora (ili se barem pokušava) predvidjeti, što je iznimno teško. Upravo tu leži bit studija arhivistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje studente učimo da razmišljaju, a ne da postupaju mehanički. Pokušavamo ih uključiti u sve suvremene arhivističke tokove te ih na taj način oblikujemo u profesionalce koji će jednoga dana imati potrebna znanja i vještine i za uključivanje izvaninstitucionalnih arhiva u svoj rad, ako se za time ukaže potreba.
Intervju je nastao u sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.
Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.
Objavljeno
