Intervju
Razgovarala: Nataša Bodrožić
Slobodne veze: suvremene umjetničke prakse na međunarodnoj sceni danas projekt je koji već treću godinu zaredom pokušava pratiti aktualnosti u domeni suvremene umjetnosti potencirajući susret, dijalog i razmjenu.
Program za 2009. godinu odvija se u okviru Galerije PM/HDLU te kroz “linije kretanja“ tj. stvarne putove ka istoku Europe, gotovo dokumentaristički donosi novi pogled na ove prostore, izvan dosada (nedovoljno) iscrtavanih shema.
U svibanjskom izdanju, ugostili su Vlada Nancu, jednog od ključnih aktera mlađe rumunjske umjetničke scene, autora Adidas svinjskih nožica, gotovo emblematskog rada koji je postao referentan za tumačenje pojma “glokalnog“ aktualnog u umjetnosti proteklih godina i snažne alegorije post-ceausescuovske Rumunjske.
Na prezentaciji u HDLU-u, Vlad Nancă govorio je o svome radu, Rumunjskom stencil arhivu čiji je inicijator i agilni dokumentarist, te Bukureštu, gradu s dva milijuna stanovnika i milijun automobila koji preplavljuju njegove ulice i blokiraju normalno funkcioniranje grada. S Vladom Nancom razgovarali smo za vrijeme njegovog zagrebačkog boravka, na mostu ispod kojega je Dalibor Martinis upravo preplivavao Savu.
KP: Tko je Vlad Nanca (umjetnik, kustos, kulturni aktivist, nešto drugo?) i čime se trenutno bavi?
V.N: Ja sam prije svega umjetnik i sve ove odrednice koje si nabrojila mogu biti sastavni dijelovi umjetničke agende. Trenutno se pokušavam suzdržavati od svega drugog osim vlastite umjetničke prakse. Govoreći konkretnije, namjera mi je pokušati izaći iz rumunjskog/srednje tj. istočno-europskog kulturnog i geopolitičkog konteksta i ponovno sagledati vlastiti rad koji je u zadnjih pet, šest godina mogao lako biti žrtvom moguće “samo-egzotizacije“.
KP: Vlad Nanca živi i radi u Bukureštu. Možeš li nam reći prve tri stvari na koje pomisliš kad razmišljaš o gradu u kojemu živiš?
V.N: Tri stvari nikako nisu dovoljne… Prašina, ljepota, melankolija, stres, nada…
KP: Znajući da si prvenstveno šetač po gradu, suvremeni flaneur, ukaži nam na nekoliko specifičnih mjesta, specifičnosti grada Bukurešta, koje posebno voliš ili voliš mrziti?
V.N: Šetnja Bukureštom jedna mi je od dražih stvari u životu. Ono što najviše volim jest ponovno otkrivanje arhitekture (postoje prekrasni primjerci modernizma), tajnih vrtova ili jednostavno promatrati ljude. Ono što zaista mrzim jest način na koji se grad mijenja u posljednjih četrdeset godina, prije svega zbog Ceausescuove megalomanije, uništavanja i raseljavanja ljudi koje je taj proces uključivao, kulminirajući strahotom zvanom Dom naroda (iliti Ceausescuova palača, druga po veličini zgrada na svijetu), a potom zbog konstantne torture koju grad podnosi zahvaljujući turbo- kapitalizmu i ludog nagona za brzim zgrtanjem profita, karakterističnim za novi tip biznismena.
Nažalost, nismo naučili lekciju nakon Ceausescuovog demoliranja. Prelijepe građevine uništavaju se svakodnevno, u potrazi za što većim profitom. Sve ovo, u kombinaciji s katastrofalnim sistemom javnog prijevoza, s preko milijun automobila koji su praktično pretvorili grad u gigantsko parkiralište, ono je što čini Bukurešt i groznim gradom.
KP: Ceausescuova palača zasigurno je najpoznatija građevina u Bukureštu. Simbolika ovog mjesta u stalnoj je tranziciji i javnost je podijeljena u mišljenju je li palača nacionalni dragulj ili nacionalna sramota. Danas se u njoj nalaze Muzej suvremene um jetnosti, ali i Parlament. Kakvi su tvoji osjećaji prema tom mjestu? Sjećaš li se što ti je palača značila kad si bio mali?
V.N: U početku su ljudi zapravo osjećali ponos vezan uz gradnju takve zgrade. Naravno, radi se o većini, ali zasigurno ne i onima čiji su domovi i osobna povijest izbrisani kako bi se napravilo mjesta za takav mega pothvat, niti onima koji su izgubili članove obitelji tijekom njezine gradnje.
Propaganda je uvijek skrbila da podsjeti građane kako je palača izgrađena isključivo od rumunjskog materijala, da su gigantski sagovi tkani unutra, na licu mjesta, da je najveća zgrada Evrope itd. Nacija koja je žrtva mješavine kompleksa superiornosti i inferiornosti, u isto vrijeme, mogla je samo osjećati ponos prema ovom čudovištu.
Stoga ne čudi da danas Rumunjska Pravoslavna Crkva koja se nalazi odmah iza Palače, želi izgraditi ogromnu katedralu u koju bi moglo stati i do 15 000 ljudi i koja bi, dakako, svojom visinom nadmašila Ceausescuovu palaču. Ne čudi ni to da se većina stanovništva slaže s tom idejom i čak joj ne smeta to što bi gradnju crkve financirala Država, iako je to zapravo neustavno miješanje države u poslove crkve i obrnuto.
Odluka da se u Palaču naroda smjesti muzej bila je prilično drastična. Međutim, radilo se o izboru da se Muzej suvremene umjetnosti smjesti tamo ili da ga uopće ne bude. Govoriti o tome danas, gotovo pet godina nakon njegove inauguracije, o dobrim i lošim stranama tog poteza, malo je kasno. Međutim, još se uvijek može diskutirati o strategiji Muzeja ili o potpunom odsustvu iste, o ravnoteži tj. omjera predstavljanja lokalnih i stranih umjetnika, broju izložbi videoumjetnosti ili količini projekata ambasada ili kulturnih centara, koju takva institucija smije sebi dozvoliti.
Nažalost, moj osobni zaključak, kad god promislim o Muzeju suvremene umjetnosti u Bukureštu, jest taj da je bolje imati išta nego ništa, što je, opet, nekako poražavajuće.
Ne bih izražavao osobno stajalište o Ceausescuovoj palači, ali ću se umjesto toga sjetiti crteža svoga sina Victora, kad je imao tri godine. On ju je nazvao: “bljak, bljak dvorcem” ili samo “velikom, velikom, velikom, velikom, veelikom zgradom“.
KP: Čini se da si prilično aktivan u pokretanju projekata koji se zapravo tiču razvoja lokalne umjetničke scene (2020 projekt, kućne galerije, mailing liste, fanzini, Stan 17, Opća škola, reci ako sam nešto izostavila). Ignoriraš li art institucije jer ih smatraš irelevantnima, pasivnima, staromodnima ili one nedostaju?
V.N: Sviđa mi se biti članom zajednice i od samih početaka mog bavljenja umjetnošću, pokušavao sam učiniti nešto kako bih unaprijedio (lokalno) art okruženje. Inicirati mrežu mladih umjetnika, kritičara i kustosa, ali i javnosti/publike, bio nam je prioritet 2003. godine kada smo stvorili e- mail grupu, projekt kućnih galerija i fanzin, skupnog naziva Incepaem (Krenimo!). To nisu bili veliki projekti, ali su potpomogli stvaranju nove umjetničke scene, uspostavljanje poveznica među određenim ljudima.
Nije sve otišlo u smjeru koji sam priželjkivao (a želja mi je bila uspostaviti širu zajednicu s jakim vezama, mrežu artist run projekata i zajednički moćni glas koji bi mogao utjecati na funkcioniranje sistema potpore i financiranja umjetnosti), ali cijeli projekt je svakako imao utjecaja jer smo se nekako odatle svi razvili.
Nešto recentniji projekt Opća škola je projekt slobodnog obrazovanja koji se temelji na modelu slobodnih univerziteta prisutnih na Zapadu, ali bez pripadajućeg ljevičarskog diskursa – puštamo ljude da misle svatko za sebe, ne želeći uvoziti modele razmišljanja po defaultu, ali svakako ohrabrujući društveni i politički angažman. Slobodna škola nekako je prirodan nastavak prethodnih inicijativa i neophodna platforma u zemlji koja ima ozbiljnih problema u sistemu edukacije.
Ovo su sve bili projekti koji koriste takozvanu do it yourself/uradi sam metodologiju i jedan od naših glavnih ciljeva bio je da stvorimo model kako bismo ohrabrili druge ljude da učine isto.
KP: S obzirom na aspekt samoedukacije o kojemu govoriš, odakle, tj. od koga ti učiš?
V.N: Otkako sam napustio Akademiju, osjećam da sam nastavio vlastito obrazovanje usput, učio sam uglavnom ono što sam sam izabrao i želio naučiti, kroz umjetničke rezidencije u kojima sam sudjelovao i kroz direktnu umjetničku praksu. Svakodnevno učim i tome se neprekidno radujem i uvijek želim još.
KP: Kakve art institucije trebamo, ako ih uopće trebamo?
V.N: Naravno da trebamo art institucije i art manadžere! Uradi sam metodologija je dobra i može biti idealna za nekoga tko se želi osjećati potpuno neovisnim u svom kreativnom procesu. Međutim, mišljenja sam da je važno imati i institucije, kulturne manadžere, stipendije itd.
Idealan model institucije, po meni, predstavlja mjesto gdje možeš naći potporu za razvoj određenog projekta, a kada govorim o podršci, ne mislim nužno na financiranje već situaciju u kojoj se razumije umjetnika i njegov kreativni čin, u kojoj ga se poštuje i podržava. Različiti umjetnici trebaju različite vrste ohrabrenja, ne samo financiranje.
KP: Tvoja umjetnost često izlazi na ulicu. Zašto ti zidovi predstavljaju toliki izazov?
V.N: Pitanje umjetnosti u javnom prostoru prilično je složeno… Osobno, ne radim pretjeranu razliku između naručenih “spomenika“ i street arta ili grafita – sve je to umjetnost u javnom prostoru. Ali, u Rumunjskoj, posebice, izražavanje u javnom prostoru, jedna je od onih divnih sloboda koju smo dobili prije nekih dvadesetak godina i koja se i dalje treba slaviti! Što se tiče moje umjetničke prakse, često mi se čini da je ulica bolji kontekst za neke radove. Jednako slobodno se osjećam raditi na ulici kao i u galeriji.
KP: Pređimo sada na par “turističkih pitanja“. Možeš li nam navesti nekoliko dobrih art punktova koje bi svaki (slučajni) putnik trebao naći u Bukureštu?
V.N: To bi bili:
– Ceausescuova palača i Muzej suvremene umjetnosti (nikako ne propustiti balkon u muzejskom cafeu – to je jedno od najboljih mjesta u gradu!)
– Muzej seljaka i seoskog života
– Nažalost, ne postoji website ili publikacija gdje biste mogli naći program galerija, uglavnom zbog činjenice da niti jedna galerija nema sustavan program, tako da posjet galerijama mora biti planiran unaprijed, u dogovoru s nekim tko pomalo poznaje scenu
– Nacionalni centar za ples, neosporno najbolja državna institucija s nevjerojatnim programom!
KP: A tvoje omiljene tri gradske lokacije?
V.N: Teško mi je reći… to se kod mene stalno mijenja, ali da pokušam: Herastrau Park u sumrak (Soseaua Nordului dio), ali parkovi u gradu su općenito super, zatim kvart Traian (zbog arhitekture), te moj stražnji vrt : )
KP: Tri mjesta za izlazak u Bukureštu?
V.N: Ota’s bar (otvoren kad Ota (vlasnik) to želi, u kvartu Cotroceni), zatim Control (na Academiei ulici, Pasajul Victoria, tamo su super koncerti) i Metoc (skriveni čajni vrt, pokušajte ga naći!!) .
Objavljeno
Objavljeno
