Kritika Bojan Stojčić je bosanskohercegovački vizualni umjetnik mlađe generacije. Svojim multimedijalnim radovima, prema vlastitim riječima, Stojčić adresira autokolonijalni diskurs i afekt u meta-jugoslovenskom prostoru, propitujući kolektivni i individualni pogled ka perifernom Drugom i sebi.
S Bojanom sam razgovarao u svom dnevnom boravku u Vlaškoj par dana nakon njegovog performansa 402 km: Objects in the Mirror u Garaži Kamba. Budući da sam ja sjedio u fotelji a Bojan na kauču, primijetio je da se osjeća kao da smo na psihoanalitičkoj seansi. Naš je razgovor orbitirao oko mjesta gubitka i praznine, te rezova i šavova u identitetu koji su obilježili i Bojanovo i moje ratno odrastanje i u kojima, kako njegov rad svjedoči, još uvijek ima prostora za humor i poeziju.
U svom radu 402 km: Objects in the Mirror koristiš jedan vrlo jednostavan čin putovanja autom iz Sarajeva u Zagreb kako bi stvorio prostor za promišljanje imaginarnih i političkih granica Balkana. S ulaskom Hrvatske u Schengen ove godine tvoj performans dobiva još jedan sloj značenja, a metaforika retrovizora dodatno uvodi jednu složenu osobnu i kolektivnu povijest u to prošireno polje konotacije. Spomenimo i to da se performans završava doslovce u garaži. Kako je došlo do suradnje s Garažom Kamba i ideje tog rada?
Do suradnje je došlo tako što sam prošle godine bio dio WHW Akademije, i jedan moj kolega, Željko Beljan, je tada tamo imao izložbu koju sam mu pomogao da postavi. Jako mi se svidio koncept te izložbe, odnosno koncept garaže koja funkcionira kao galerija i koja ima i budžet i osoblje i stručne ljude i čitav prateći program. Imaju i dizajnere i fotografe, sve što jedan umjetnički prostor treba da bude. To je mene oduševilo, kao i sama činjenica da se nalazimo u garaži. Ja opet dolazim iz mjesta gdje imamo institucije koje tobože funkcionišu, ali mi nemamo ništa od toga. I onda sam zaključio, da, želim nešto da ovdje probam i odmah smo istu noć smislili rad. Šta, ovo je garaža i ja ću parkirati tu auto i to je to. [Smijeh] To je krenulo iz šale. Iz daljeg promišljanja, vidio sam da ta šala ima slojeve koji nisu isprve vidljivi i tako smo zapravo krenuli promišljati izložbu. I ja sam se jednostavno prijavio na njihov natječaj, predložio im taj performans i oni su to prihvatili.
Kako si u tom trenutku doživio taj put iz Sarajeva u Zagreb?
Ja taj put već znam napamet. Zadnjih par godina sam dosta vezan za Zagreb kroz razne projekte, prijateljstva i suradnje. Prolazeći tim putem ja zapravo prolazim kroz čitav jedan pejzaž. Recimo, dok izlazim iz Sarajeva, pa prolazim kroz neke gužve koje ne bi trebale biti tu, prolazim pored srušenih kuća, spaljenih objekata, prolazim kroz puno malih mjesta u kojima se nalaze samo vjerski objekti i banke, prolazim kroz Republiku Srpsku, gdje vidim samo zastave, vidim stotinu zastava. Onda dolazim u red na granici gdje uvijek imam tjeskobu jer uvijek imam osjećaj da sam nešto skrivio, stalno neki strah da će me kazniti zbog nečega. Onda prolazim Schengen, sad sam u Europskoj uniji, osjećam rasterećenost, ali opet se osjećam kao da sam tu stranac. Svjestan sam da imam bosansku registraciju i razmišljam kako me gleda ono vozilo iza: da li sam ja neki glupi Bosanac koji je došao njemu da ukrade posao i zemlju? Sumnjam da netko misli – ovo je neki umjetnik u autu. To su čitavi nizovi i nizovi asocijacija. I koliko god je to banalna gesta – svi putujemo – zašto ne osvijetliti taj proces koji traje pet i pol sati i predstaviti ga publici?
Razmišljao sam s Mihaelom Zajec kako prikazati tu rutu, kako je zabilježiti, možda skulpturalno, recimo, jer ta ruta zapravo postoji ali ona je nevidljiva. I baš smo htjeli osvijetliti to njeno postojanje. Konačna ideja je bila to da ja već znam da će meni Google sateliti odrediti trajanje putovanja na 5 sati i 22 minute, ali Google ne može tačno procijeniti kolika će biti gužva na granici, odnosno ne zna koliko ću čekati. Taj mali propust, ta činjenica da Google ne zna sve o svemu, to mi je bilo zanimljivo. Koliko se ja zadržim na granici toliko će me publika čekati. I ja sam na granici bio tačno 36 minuta i toliko me je publika čekala. Cilj je bio transferirati to čekanje na publiku.
U tom performansu vrlo se svjesno postavljaš kao umjetnik koji dolazi iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku. Znamo da se Hrvatska već neko vrijeme pokušava udaljiti od Balkana kako bi zagarantirala svoju neupitnu pripadnost europskom kulturnom i političkom prostoru, pri čemu pripisuje etiketu Balkana, kao negativnog polja značenja i stereotipa, svojim istočnim susjedima, prvenstveno Bosni i Hercegovini. I u ostalim radovima usvajaš poziciju balkanskog umjetnika, umjetnika s takozvane europske periferije, što dolazi s određenom prtljagom, ali istovremeno i propituješ granice tog identiteta i ukazuješ na njegovu proizvoljnost, budući da sam pojam Balkana ima ishodište u polju fantazije o bliskom Drugom. Možeš li reći nešto više o tome?
Uzeo sam tu poziciju zato što za mene u registru stvari uopšte nije bilo pozicije, i onda sam odlučio da tu svoju poziciju iskoristim ili preuzmem. Jer, recimo, kad se zateknem u Berlinu ili bilo gdje u srednjoj i zapadnoj Europi, ljudi za mene misle da sam Turčin, percipiraju me kao Turčina. Dok recimo kad sam u Istanbulu, percipiraju me kao Rusa i obraćaju mi se na ruskom. I ja sam zapravo kroz te odnose uvidio da ja ne postojim u nekom registru pripadanja i klasifikacije, i zašto onda ne iskoristiti to nepripadanje i preuzeti ga u svoju korist. I sad, ako se dodirnemo Balkana… Balkan je isto toliko geografska, koliko i poetska kategorija. Te granice su zapravo jako efemerne. I šta je Balkan? Gdje počinje i završava Balkan? To je stvar perspektive. Netko će u Zagrebu reći da je Sarajevo Balkan, u Ljubljani će netko reći da je Zagreb Balkan, dok će netko u Beču reći da je Ljubljana Balkan. I tome nema kraja, zapravo me zato to toliko intrigira. I sad i ti ostali slojevi… Mi smo sada jugoistočna Europa. Međutim, u zadnjih petnaestak godina, mi imamo novi termin koji je po meni uvrjedljiv – zapadni Balkan. A zašto ne mogu biti samo Europa? Čak imenom ja ne smijem biti Europljanin jer moram biti zapadni Balkanac. Pa zašto ga onda ne iskoristim, Balkan je Balkan. I ja dolazim iz srca Balkana, iz planinske zemlje u centru, eto, bivše zemlje Jugoslavije. Zašto ne iskoristiti to kad ne mogu biti ništa drugo?
Smatraš li da pojam Balkana ima neki emancipacijski potencijal, odnosno, nešto što je toliko određeno tim kolonijalnim i autokolonijalnim diskursom, može li to biti mjesto dekolonizacije i odbijanja dominantnih europskih i neoliberalnih vrijednosti?
Pa čini mi se da može. Gledajući historijski, barem Bosna i Hercegovina je uvijek bila periferija nekog carstva, uvijek je pripadala Europi, ali jedva. To mi je nekako isto tako pozicija slobode, iako je Balkan uvijek percipiran kao nešto barbarsko, divlje, čisto seksualno, dok ostatku Europe pripada taj intelektualni, civilizirani svijet. I to zapravo ne može biti tačno, posebno kad gledam naslijeđe Jugoslavije. Naprimjer, kad meni Europa i Europljani kažu da ja moram biti to i to kako bi postao dio civiliziranog svijeta. Ali to su moji preci već imali i prije njih, recimo, pojam antifašizma. Meni ne treba neki NGO iz Berlina reći što je antifašista, moji su bili antifašisti. I zato ta pozicija Balkana može imati svoju prednost, ako se ne podvinemo kolonijalnim diskursima.
Zanimljivo mi je to što pričaš u smislu naglog pada ove regije u partikularno, u drugost i periferiju… To da je Jugoslavija u jednom trenutku imala univerzalni jezik emancipacije, antifašizma, dekolonizacije, i da su raspad države i tranzicija doveli ovaj prostor u rubnu poziciju, iako je on u jednom trenutku bio sam svoj centar – s NOB-om, pokretom nesvrstanih, pokušajima izgradnje samoupravnog socijalizma. U svom umjetničkom radu dosta se baviš jugoslovenskim naslijeđem i tim jezikom emancipacije i apstrakcije kroz evokaciju antifašističke spomeničke baštine, recimo u radu 36 Proposals for a Public Monument. Kako se postavljaš prema tom naslijeđu, naročito u suvremenom kontekstu u kojem je ta prošlost uvelike marginalizirana i zaboravljena?
To su stvari koje su povezane, kako s historijom moje zemlje, tako i s prošlošću moje porodice koja je naglo prekinuta. Ja imam samo neke bilješke i pokušavam od njih sklopiti sliku. Znam da je moj deda bio narodni heroj u Drugom svjetskom ratu, nosilac spomenice. Ali ja jednostavno ne mogu saznati više o njemu osim kroz par njegovih zapisa za koje se on potrudio da ih arhivira. Nije da mene toliko zanima estetika NOB-a ili nasljeđe Jugoslavije, više me zanima pokušavanje sklapanja svog života u novom kontekstu, ako to ima smisla. I povod da radim 36 Proposals for a Public Monument je prvenstveno bio izmještenost, jer sam taj projekt zapravo radio u Berlinu. Svaki dan sam imao duge šetnje po sedam, osam sati, i jednostavno sam bez bilo kakvog povoda, razloga ili obrazloženja počeo primjećivati smeće koje mi je bilo zanimljivo – ako ga samo malo oblikujem izgledat će kao neka skulptura. I to sam bez ikakvog razmišljanja počeo raditi. Već nakon treće-četvrte sam vidio da me te strukture podsjećaju na nešto, da bih onda shvatio – svojom estetikom ili načinom na koji ih gradim, te skulpture me podsjećaju na spomenike NOB-a. I šta mi je onda postalo važno oko toga – ok, ja sam u nekom novom prostoru, u Berlinu, gdje sam stranac, i kako pokušati izgraditi svoj dom, svoju stvarnost s jezikom koji već poznajem. Te male geste, ti odjeci jezika koje sam vidio kao dijete i koje nosim u sebi, da pokušam, ako ništa drugo, od otpadaka na ulici to nekako oponašati.
Zanimljiv mi je taj upliv nesvjesnog i ponavljanja u tvom radu, ta igra s nečim što je izgubljeno i ponovno nađeno, ali u jednom drugom kontekstu i puno manjem i fragilnijem obliku. Dosta umjetnika s ovih prostora se također bavi tim performativnim ponavljanjem Jugoslavije i sjećanja vezanih za nju. Zašto Jugoslavija opstaje čak i danas, 30 godina nakon njenog raspada?
Ako mogu nekako objasniti zašto se čitava generacija umjetnika i umjetnica bavi time, to je onda pokušavanje pronalaženja kakvog takvog smisla, odnosno strukture u vakuumu. Mi od ratova 90-ih zapravo živimo u nekom vakuumu, koji je i kulturološki i ideološki vakuum. I onda se nemamo mi na šta referisati osim na neka neoliberalna strujanja, a nekad prije je postojala ideologija. I ja pokušavam od tih nekih ruševina opet sklopiti neko značenje, jer to su jedine strukture koje su čvrste, koje mogu koristiti kao blokove za novu građu. Moja jedina politička stvarnost, osim Daytona i tog ludila, je jednostavno samo tržišna utakmica. Oko mene nema nikakvih ideoloških pretpostavki, nikakve strukture, i onda je teško praviti institucionalnu kritiku kad institucija nema politiku. Kako ćeš je kritikovati kad se ona ne bavi ni sama sobom niti stvarnošću kojom se treba baviti.
Vratimo se temi tranzicije i te praznine koja je simptomatična za nju, to življenje između, između neke prošlosti koja je naglo prekinuta i neke budućnosti koja se nikad nije pojavila. Promišljanje vremenskog i prostornog “između”, tog raskoraka u vremenu i prostoru je specifično za tvoj rad kao i za subjekta tranzicije i Balkana općenito. Kako u svom radu zamišljaš prostor tranzicije, odnosno do koje se mjere u toj praznini za tebe otvaraju neki novi prostori značenja?
To stanje raskoraka je zapravo zajedničko svim mojim radovima. Kad razmišljam o raskoraku, to je bestežinsko stanje. Bio si na lijevoj a još nisi stao na desnu nogu, tako da trenutno nisi ni na jednoj nozi, i zato baš tad imaš najmanje težine. Ti si zapravo u stanju nekog leta koje je jako kratko. Oslobođen si težine i tad si najslobodniji i najlakši. Ali što znači kad taj raskorak traje 27-28 godina? To bestežinsko stanje jeste stanje u kojem je poezija jedina forma koja može postojati, jer se u bestežinskom stanju ne može graditi nijedna čvrsta struktura. I samo to bilježenje svakodnevnih čuda, koja se mogu naći ispod šolje kafe ili u obliku lista koji treperi na vjetru, postaje historijski događaj. I to su mjesta poezije koja mogu biti i mjesta slobode i mjesta humora koji je na neki način izlječujući. To mogu biti trenutci utjehe ili pokušavanja stvaranja nekog smisla. Jer ja ne vidim kako možeš postaviti neku čvrstu strukturu u tom bestežinskom stanju. I zato su za mene bitni ti mali tragovi postojanja. Kad bih mogao u dvije riječi opisati to što želim postići u svom radu, to su tragovi postojanja, zabilježiti šta je bilo i kako sam se ja osjetio u tom trenutku. Naravno, geopolitički i sociološki konteksti su tu uvijek prisutni i oni to promatraju. Ali ponekad se najveći politički trenutci dešavaju baš u dnevnoj sobi.
To što si rekao me je podsjetilo na tvoj video rad Hope Hotel Phantom snimljen u hotelu gdje je potpisan Daytonski sporazum, ali 27 godina kasnije, kad si ti bio jedini gost tamo. Rad je i izložen u Galeriji Nova na grupnoj izložbi Viva la Transicion!, kustosica Ane Dević i Ane Kovačić. Znam da si bio na rezidenciji u Detroitu kad si napravio taj rad. Kako je došlo do ideje tog rada?
Dobio sam poziv od galerije u Detroitu da posjetim taj grad, da provedem tamo neko vrijeme i napravim izložbu. I to mi je bilo divno budući da sam o Detroitu puno čuo. Kad sam se tamo pojavio, vidio sam da je to grad s tako kompleksnom historijom, s tako isprepletenim odnosima rasnog, klasnog, ovog onog, i da ja tu ne mogu napraviti rad koji ne bi bio turistički, neki tourist gazing, ako se to tako može nazvati. Ali gledajući mape, vidio sam da je Dayton udaljen od Detroita šest sati vožnje, a o Daytonu znam puno. Dayton je zapravo riječ koja je obilježila moje odrastanje. Doslovno nema dana da ne čujem riječ Dayton. Dayton ovo, Dayton ono, zbog Daytona… Mirovni sporazum koji je zaustavio agresivni rat, ali i ustav u kojem ja živim i koji je nažalost nepromjenjiv jer se svi garanti tog mira moraju složiti da se taj ustav promijeni. Ta situacija je nemoguća, a opet nepromjenjiva, što je meni jedan zabavan i užasan aspekt svega toga. I onda sam sjeo u auto i krenuo u Dayton. Znao sam da su predstavnici bili u tom hotelu, bukirao sam sobu i jednostavno krenuo. Već neko vrijeme znam da ću napraviti najbolji rad baš kad ne znam što radim. Ja sam zaista bez ikakvog plana i programa bukirao sobu i otišao u hotel, da bih onda shvatio, kako se približavam tom objektu, da je poezija zapravo već tu. Moje je samo da prisustvujem, da budem tu.
I tako ti ja idem u hotel u kojem je sklopljen Daytonski sporazum i koji se zove Hope Hotel, što je samo po sebi poetsko čudo. Još ulaskom u hotel shvaćam da sam ja jedini gost. To nije ni grad Dayton, već je 15 kilometara od Daytona, i tu zaista nema šta da se radi. Hotel pripada toj velikoj vojnoj bazi i on služi njene goste, a iz nekog razloga je otvoren za civile, vjerojatno zbog porodica vojnika. I eto, onda sam se tu zatekao. Budući da sam se već najavio direktorici i rekao da radim istraživački rad, ona je pristala i rekla “Naravno, imamo malo gostiju, a ti još dolaziš iz Bosne. Molim te ulazi i u uredske prostore i snimaj sve”, što sam ja rado iskoristio. Zaista nisam znao što ću raditi i jednostavno sam snimao svoje prisustvo u tom hotelu. Sama moja samoća u toj velikoj strukturi, toj praznoj ljušturu je bila ključna. Taj osjećaj prazne strukture mi se pokazao kao metafora tog sporazuma, te bosanskohercegovačke realnosti, koja je zapravo jedna struktura bez sadržaja, koja ne podrazumijeva ništa. I onda to moje prisustvo u tom hotelu, moje hodanje po hodnicima, gdje sam potpuno sam, u restoranu hodam sam, u teretani vježbam sam, na parkiralištu gledam vatromet sam… Zapravo sam se osjećao kao duh, i to je bila ta moja igra s fantomima.
Onda sam našao jedna članak iz ’95. u kojem su lokalne novine radile intervju s osobljem hotela. To su isto neke vrste duhova, ti ljudi s rubnih mjesta historijskih događaja. Pet-šest predsjednika se rukovalo, promijenili su sudbinu nekoliko milijuna ljudi, a u tim prostorijama je također bila prisutna i ta nevidljiva, prešućena radnička klasa koja opslužuje taj cijeli show. Bilo je zanimljivo pročitati kako je bilo sobarici, kako je bilo kuharu, menadžeru, koje su njihove perspektive na taj događaj. Te perspektive otkrivaju banalnost svega, iako je potpisivanje Daytonskog sporazuma historijski događaj koji je oblikovao moju stvarnost. Recimo, kuhar govori kako posjeduje originalnu mapu Bosne i Hercegovine na kojoj su crtali granice jer mu ju je dao jedan od delegata. Zaposlenici govore da su predstavnici iznenađujuće dobro jeli, da su jeli puno, i to ti onda daje jednu sliku banalnosti, a to su zapravo temelji moje stvarnosti ili države kakva jeste danas. Svi ti fantomi su zapravo ispričali neku priču koja govori o praznini, o napuštenosti strukture. Taj ugovor nikad nije bio zamišljen kao trajna kategorija. On je bio privremeno rješenje koje će zaustaviti rat i koji će se promijeniti kroz godinu-dvije. Ta neprolazna privremenost je isto dio tog raskoraka i tranzicije. I ta fascinantna činjenica da je originalni dokument izgubljen. Mi zapravo tumačimo Daytonski sporazum samo kroz prijevod, ali postoji nekoliko tumačenja prijevoda tog dokumenta, recimo što se tiče konstitucionalnih naroda BiH… I ta jedna neprekidna privremenost, taj jedan nesporazum.
Daytonski nesporazum.
Smijeh
Počeo si karijeru s studijom dizajna i upotrebom dosta tradicionalnih medija, kao što su crtež, slikarstvo i kolaž, a nakon toga prešao na nove medije i na performans, i time dobio na ekonomičnosti izraza koji je specifičan za tvoju poetiku. Kako si došao do toga iskoraka u nove medije i performans?
Ta ekonomičnost u izričaju se zapravo sama od sebe nametnula. Moj kolega Antonio Grgić je dobro primijetio da su istočno od Beča svi umjetnički radovi oslobođeni od svoje financijske vrijednosti. Zapravo mi je super ta riječ, oslobođen od financijske vrijednosti. To mi je dalo mogućnost da razmišljam o svom radu drugačije. Odakle ta ekonomičnost dolazi? Ja dolazim s prostora koji nema institucionalnu strukturu i nema tržište, tako da kad proizvedem rad koji je fizički, koji je toliko i toliko širok, koji teži toliko i toliko, taj rad nema tko da otkupi. Taj rad neće biti ni u jednoj zbirci. Neće biti ni poklonjen nigdje. Njegova predmetnost je suvišna. Jednom kad je oslobođen od te fizičnosti, onda možeš promišljati kako napraviti nešto od te umjetnosti, nešto reći, nešto zabilježiti a da nema nužno neku predmetnost. Onda naravno dolaziš prvo do performansa, ali i svakodnevne geste, instalacije, intervencije… Sve su to alati koji su nasljedstvo prošlog vijeka, a koji su zapravo za mene idealni. Šta drugo raditi?
Tu je i sam čin prisutnosti, prvenstveno prisutnosti tvog tijela koje bilježi neko vrijeme i prostor, recimo u tvom radu History to the Stone, Future to the Wind, u kojem puniš bijele balone svojim dahom na mjestu NOB spomenika u BiH i tako radiš svojevrsnu intervenciju u još jednom ispražnjenom prostoru.
Najhumaniji čin koji možeš uraditi je biti tu. Čak i kad tješiš nekoga, ako nemaš ništa reći, jednostavno je dovoljno da budeš tu. To je ponekad jednostavno sve što možeš, sve što trebaš uraditi. Samo jednostavno biti tu. Ja sebe ne vidim kao performera niti sam treniran u bilo kavom performansu. Ali samo biti tu, to je nešto najiskrenije što možeš uraditi. To je najjednostavniji čin. Ponekad su najveći politički činovi najjednostavniji—samo budi tu. Meni je to bivstvovanje nešto što mi je bitno, da radom kažem da tu sam, da sebi kažem, bio sam tu, bio sam dio toga u jednom trenutku. Ja sam u jednom trenutku pripadao tome, i to je nešto pripadalo meni. To su za mene lijepi momenti, koji su poetični. Prisustvo je poezija. I kako onda zabilježiti to prisustvo?
U radu History to the Stone, Future to the Wind, taj moment daha mi je nešto jako privlačno jer je to količina zapremine pluća. Mislim da je zapremina pluća oko litar i pol. Dah je u jednom trenutku u tebi pa je onda dio prostorije. Tvoje tijelo razmjenjuje nešto, a isto tako mjeri vrijeme. Jer bez hrane možemo nekoliko dana, i bez vode isto toliko, ali bez daha možemo samo par minuta. I zato dah jeste taj vremenski otkucaj. Zato mi je bilo zanimljivo kako ga na neki način zaustaviti, kako mu dati neku formu koja je tu kad napušem taj balon. Koliko god je to jedan komičan element isto tako postoji moment — aha, ovo je sad bilo u meni, oko mog srca, a sad je u nekom bijelom lateksu i leti. I šta onda napraviti s tim balonom? Da li napuniti neku prostoriju svojim dahom, da li ga vezati za sebe, vidjeti kako se on ponaša na vjetru? To što je bilo u meni sad postaje jedna struktura, kao da tijelo izvrneš naopako.
A tu je naravno i taj kontrast u radu između čvrstoće i monumentalnosti kamena i efemernosti daha koji isto tako upućuje na neku vremensku dimenziju, u smislu da je prošlost u kamenu a budućnost je ta koja je…
…u vjetru.
Pa vratimo se na taj raskorak. Ne možeš čvrstu strukturu, ne možeš kamen postavljati u bestežinsko stanje jer će on i dalje lebdjeti. Ti jednostavno moraš lebdjeti s tim stvarima. Koju ja to vrijednost mogu uklesati u kamen i dati joj monumentalno značenje kad živim na jednoj vjetrometini koja ruši sve strukture? Pa možda se prilagoditi toj vjetrometini, biti dio toga, ako baš moraš. Samo malo dodirnuti nešto, i da kažeš ovo je moje prisustvo, ovo je poezija, možda je ovo nešto lijepo, nešto nježno.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
