Blic Trunku preosunčan i sparan dan za sredinu svibnja, dvominutno ležanje u koprivama, dekica s kakicom i dojave o krpeljima – zvuči kao jedan od prisilno potisnutih izlazaka, ali je zapravo riječ o jednom od najveselijih anualno održanih događaja – LezBijadi u organizaciji već kultnog Zbeletrona.
Ovogodišnje izdanje organizirano u sklopu VoxFeminae festivala nosilo je podnaslov Rod za život, aludirajući na Hod za život koji se održavao istog dana. Bitno je spomenuti da se ove godine dogodila i jedna nepravda (ironično ne mislim na koračanje za ukidanje osnovnih ljudskih prava) – na isti se datum nije održao Eurosong, kao prikladan after LezBijade. Nije se osjetio manjak uzbuđenja zbog te činjenice, već smo dobili dva queer vikenda, što na svu sreću postaje sve češća pojava u Zagrebu.
Zbog samog podnaslova bilo bi lako zaključiti da je riječ o dnevnom prosvjednom događaju, ali istina je u tome da je LezBijada jedno od rijetkih dnevnih queer okupljanja, što je jedna od voditeljica istaknula uz komentar: Pa pol’ nas ne zna kak’ izgledamo na dnevnom svjetlu! Snažan dašak aktivizma osjetio se u pozivu okupljenima da potpišu peticiju inicijative My Voice, My Choice, koja zahtijeva da EU učini sve u svojoj moći da osigura siguran i dostupan pobačaj, ali i u praćenju vijesti from the other side, s naslovima poput: Šefica udruge na “Hodu za život” mahala tuđom bebom. Majka vikala: Glava, glava!
Ha, lezbijske Olimpijske igre, nastale kao neobičan spoj sportskih disciplina i tipičnih lezbijskih stereotipa. Mjesto na kojem ne trebamo biti sportašice da bismo se bavile sportom, niti sport shvaćamo preozbiljno. Zapravo mi je najslađe kad mi ljudi dođu s velikim staklenim očima užasno zahvalni kad osvoje medalju i kažu: “Ja nemam nikakvu medalju, nisam nikad ništa osvojila.” Meni je to tak slatko i toplo – da se netko osjeća dobro, da može objesiti tu medalju i promatrati to kao neki svoj uspjeh, natipkala mi je na Whatsappu Emina, članica Zbeletrona, ikona zagrebačke LGBT+ scene i jedna od voditeljica ovogodišnjeg uzbudljivog izdanja lezbijske Olimpijade. U tandemu s još jednom ikonom, Ivom, gladnog DJ aliasa Puter Štangica, bacale su dosjetke i šale na račun lezbijki kao da su se tjednima pripremile i vježbale unaprijed, što bi zaista bilo u duhu same LezBijade. Učinilo mi se da su misteriozno uvijek pune čaše i debelo sunce učinili svoje, ali na najduhovitiji mogući način.
Kao dokaz njihovog vrsnog humora, prilažem naslove i opise disciplina:
Otkopčavanje grudnjaka na 100 cm leđno – i najsigurnije su pale na ovoj disciplini!
Muf na dah – koliko dugo možete bez daha, ako je iz finih razloga?
Stolni penis – samo smo ga htjele opet napuhati.
Rod za život – potpuno nova disciplina, nikad viđeno do sad!
Skvirtanje u dalj – što vlažnije, to bolje!
Sklečavci – ovo nam je još jedna nova disciplina jer je bitno naglasiti da postoje puno zabavniji razlozi za klečanje u životu.
Ples sa lezbama – predlažemo da pogledate Dirty Dancing i pronađete inspiraciju u kosi Patricka Swayzeja…
Pičkado – što si bliže cilju, to je sreća veća!
Skok u stan – jedna tipična lezbijska disciplina izgrađena na nesretnim sudbinama svih naših i vaših bivših djevojaka.
Kao odgovor mojim prijateljima na pitanje zašto se nikad ne prijavim za natjecateljski dio – bilo je tu trčanja, i to na koljenima, i to unazad, gađanja, plesanja, agresivnog jedenja, svega što slabe kosti i manjak kondicije teško podnose. Agilne natjecateljice (bilo je tu i natjecatelja, ali neka ostane u ženskom rodu (za život)) satima su spremno, vješto i domišljato manevrirale disciplinama i izazovima, frcale su kapljice znoja i s lica promatrača od napetosti koju je sa sobom nosio svaki novi zadatak.
Na kraju natjecateljskog programa bilo je jasno da su sve pobjednice, ali su neke dobile bogate nagrade sponzora, vjerojatno one s najviše bodova. Bitno je sudjelovati i podružiti se, reći ću ja. Salve smijeha, mokrih majica, glasnog navijanja, škicanja bivših i njihovih sadašnjih djevojaka, sve nam je to LezBijada omogućila. Postojana bila i dovijeka lezbijke trenirala!
Usred olimpijsko-lezbijske ekstaze primijetila sam da ne vidim postavljene kamere, a pri samom kraju događaja Emina i Iva potvrdile su moje zapažanje priznanjem da nisu stavile snimati događaj – pripisat ću to napornim pripremama i jakom suncu. Sigurno i uzbuđenju. Svoju sam sumnju pokušala preduhitriti uključivanjem diktafona, što nije rezultiralo uspjehom jer sam nakon preslušavanja shvatila da sam uglavnom uhvatila razgovor dviju lezbijki o brzom useljavanju s partnericom, što bi tematski bio sjajan prijedlog za jednu od disciplina LezBijade – da već nije.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
