Tko se osjeća sigurno u klubovima?

Girls Just Wanna Have Fun(damental rights) jedan je od popularnijih transparenata prisutnih na ženskim marševima u Hrvatskoj i šire, a u kontekstu učestalih, a manje vidljivih oblika rodnog, seksualnog ili rasno uvjetovanog nasilja (u industriji zabave) neposredno ga se može povezati s pravom na sigurnost. Hvatajući se na sličnu, sažetu i direktnu udicu, društvenim mrežama nedavno se proširilo pitanje Biste li radije zaglavili u šumi s medvjedom ili muškarcem?, i podjednako viralan odgovor – s medvjedom. Ovo je pitanje, u širem javnom prostoru, na gotovo banalan način, direktno ukazalo na sveprisutan osjećaj nesigurnosti žena, kvir i/ili nebijelih osoba unutar patrijarhalnog sustava. O osjećaju sigurnosti u industriji zabave i klupskim prostorima u posljednje vrijeme se pisalo iz osobne, istraživačke ili miješane vizure u raznim formatima, a među važnijim tekstovima izdvajam često previđenu perspektivu konobarica i hostesa, koju je detaljnije predstavila Dunja Kučinac. 

O (su)radničkoj perspektivi u kontekstu sigurnosti na radnom mjestu u klubovima (koji profitiraju na performativnom savezništvu s kvir zajednicom) sporadično je bila riječ i na tribini O politikama plesnog podija koja se lani održala u Info knjižnici Pippilotta u organizaciji Pink Security inicijative za siguran i inkluzivan clubbing. Inicijativa je, uz potporu mreže Clubture, u okviru projekta Queer+ Security provela istraživanje uz niz popratnih diskusija u Zagrebu, Puli i Splitu. Iz rezultata navedenog istraživanja proizišao je informativni zine naslovljen O politikama plesnog podija, a recentno je predstavljen u sklopu otvorenja ovogodišnjeg splitskog qFEST-a. Istraživanje je provedeno putem online upitnika, a rezultati predstavljeni u zineu sažimaju (ključne) tematske segmente polazeći od odgovora sudionika_ca iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije uz popratne prijedloge u vidu sugestija za provedbu mehanizama zaštite posjetitelja_ica i (su)radnika_ca u klubovima.

“Mrak plesnog podija nudi mogućnost slobode izražavanja, ali je i mjesto na kojem su posebice žene i rodno nenormativne osobe izložene neželjenim pogledima, komentarima i fizičkim kontaktima na koje prethodno nisu pristali”, uvodno sažimaju autori_ce teksta Gabi Nuñez i Sandra Šević. Sadržajnom konceptu zinea, uz navedene autore_ice pridonio je i Tonči Kranjčević Batalić, a spomenuti tekst podijeljen je na sedam cjelina. Svaka je tema izražena u obliku podnaslovnog pitanja, a odgovori su popraćeni sugestivnim i šaljivim vizualima u y2k stilu za koje je zaslužan dizajner Marin Berović. 

Rezultati istraživanja uvodnim pitanjem Tko se osjeća sigurno u klubovima? ukazuju na očekivane odgovore iz kojih je vidljivo da je riječ o cis muškarcima, starijim osobama i heteroseksualnim osobama te onima koji prethodno nisu doživjeli iskustvo nasilja u klubu. Idući se segment nadovezuje pitanjem Koliko je osoba doživjelo uznemiravanje i nasilje u noćnim klubovima?, a među sudionicima_cama istraživanja pozitivno je odgovorilo dvije trećine cis muškaraca, 94% cis žena i 96% TIRV osoba. S ciljem sprječavanja neželjenih situacija, zine kao odgovor nudi pojašnjenje pristanka kao “dobrovoljno verbalno i fizičko izražavanje suglasnosti ili odobrenja koju osoba daje u vezi s određenim događajem ili situacijom”.

Istraživanje je pokazalo da je odgovor na pitanje tko su počinitelji_ce uznemiravanja u 91% slučajeva samo muškarci ili u pet posto situacija – muškarci zajedno za ženama, a da je poglavito riječ o nepoznatim osobama. “Tri od četiri osobe koje su doživjele uznemiravanje ili nasilje u noćnom klubu odgovorile su da im se to dogodilo na plesnom podiju, dok je jedna od četiri osoba takvo iskustvo imala na putu kući iz izlaska”, stoji u tekstu zinea. 

Nasilje koje se odvija na plesnom podiju u većini je slučajeva udaljeno od pogleda radnika_ca u klubu zbog čega, prema rezultatima istraživanja, često prođe nezamijećeno i nije sankcionirano, a čak 2 od 3 ispitanika_ca koje su doživjele nasilje nisu nikome rekle i nitko nije reagirao. U većini slučajeva, žrtve uznemiravanja i nasilja su napomenule da su na neugodne situacije reagirali prijatelji_ce, poznanici_e ili čak nepoznate osobe, a ne zaštitari_ke klubova. Zine pri kraju ističe segment o prijekoj potrebi za saveznicima_cama u clubbingu u vidu aktivnih promatrača_ica ili pojačanog osiguraja i awareness timova.

Predstavljeni upitnik značajan je iz više razloga, od kojih se kao prvi nameće manjak sličnih istraživanja o noćnom životu i industriji zabave, a posebice u kontekstu rodno varijantnih i/ili nestrejt osoba. Adresirajući šire problemske točke poput osjećaja srama, rezultati istraživanja objelodanjuju osjećaje brige, nelagode i nesigurnosti koji se javljaju u različitim kontekstima i situacijama uznemiravanja i nasilja, ukazujući pritom na prijeko potrebno savezništvo. Na tragu uvezivanja zajedničkih borbi protiv nasilja iz perspektive posjetitelja_ica, ali i radnika_ca u klubu tekst knjižice zaključuje: “Sigurnost klupskih prostora može se ostvariti samo suradnjom svih aktera uključenih u klupsku scenu, uključujući klubove, organizatore_ice događaja, izvođače_ice i posjetitelje_ice. Na svakome je od nas da preuzmemo odgovornost za svoje postupke i pomognemo u stvaranju sigurnog i uključivog klupskog okruženja u kojem svi možemo uživati u glazbi i zabavi.” Drugim riječima, o prostoru ne možemo razmišljati kao “sigurnom”, dok se svi_e ne mogu osjećati sigurno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno 10.06.2024.