Sustavno obesmišljavanje rasprave

Pristup Ministarstva kulture i medija seriji temeljnih zahvata u kulturnu politiku, uključujući nove krovne zakone i konačno donošenje strateškog dokumenta o razvoju sektora, djeluje kao da je netko prvo proveo mjesece da odredi najsuvisliji redoslijed stvari, samo da bi potom sa što većom, gotovo laboratorijskom preciznošću, mogao napraviti upravo suprotno. Tome u prilog ide i objavljivanje publikacije Pregled kulturnog razvoja i kulturnih politika u Republici Hrvatskoj praktički na samom kraju čitavog procesa, nakon što su već ključni zakoni i dokumenti ili izglasani ili u svojim osnovnim konturama definirani. Naime, riječ je o dugoočekivanoj institucionalnoj rekapitulaciji razvoja sektora tijekom zadnjih dvadeset godina, čijih oko 350 stranica bi u nekoj suvislo koncipiranoj proceduri trebalo predstavljati prvi korak u raspravi o budućim intervencijama u kulturu. Ovako smo, nažalost, ove ključne materijale dobili usred procesa izrade nacrta Nacionalnog plana razvoja kulture i medija – štoviše, u trenutku kada je inicijalni rok za prikupljanje komentara na nacrt (12. rujna) već bio prošao.

Prije svega, vrijedi imati na umu da je većina materijala, kako se navodi u samoj publikaciji, bila dovršena već tijekom 2019. godine – što znači da je ona odavno držana “na ledu”, navodno zbog dramatičnih promjena koje je po kulturu donijela pandemija koronavirusa. No to u najmanju ruku ne objašnjava zašto Pregled nije objavljen na samom početku izrade Nacionalnog plana, uzevši u obzir da ga je ministrica Obuljen Koržinek na predstavljanju 21. rujna opisala kao “jedan od temelja za osmišljavanje ciljeva Nacionalnog plana razvoja kulture i medija, odnosno dio njegove analitičke podloge koja će poslužiti kao pomoć pri razradi mjera i aktivnosti”. Neobičnost čitave situacije potencira činjenica da i samo Ministarstvo implicira da je riječ o dokumentu ključnom za proces javne rasprave, budući da je u vijesti o njegovom predstavljanju također objavilo da, “nastavno na objavu analitičkih podloga”, produljuje rok za slanje komentara do 12. listopada. Čini se da se pritom u samoj publikaciji sugerira da nikakve posebne potrebe za ovolikim čekanjem nije bilo, budući da iskustvo pandemije, a onda i dvaju potresa, nije bitno utjecalo na njen sadržaj – kako stoji u Metodološkim i konceptualnim napomenama dr. sc. Romane Matanovac Vučković, dr. sc Aleksandre Uzelac i dr. sc. Dee Vidović, “samo su u pojedinim prilozima u kojima je to bilo nužno naknadno unesene reference koje obuhvaćaju razdoblje tijekom pandemije i nakon potresa”.

Bilo kako bilo, dokument je, makar u iščekivanju faze e-Savjetovanja, koja slijedi nakon prikupljanja komentara, dostupan za konzultiranje. Popis autora i autorica koji su doprinijeli Pregledu je raznovrsan i srećom također uključuje stručnjake i stručnjakinje senzibilizirane za potrebe nezavisnokulturnog sektora, poput dr. sc. Jake Primorac, mr. sc. Mirka Petrića, Marija Kikaša, Marka Goluba, Davora Miškovića, dr. sc. Željke Tonković i drugih. Budući da je njegova korisnost u samom postupku javne rasprave ograničena spornim tempiranjem njegove objave, čini se da će najinteresantnije biti mjeriti raskorak između finalne verzije Nacionalnog plana razvoja kulture i medija i onoga što je na stranicama Pregleda zacrtano ili implicirano kao dobar smjer razmišljanja o budućoj kulturnoj politici. Uzevši u obzir sklonost Ministarstva kulture da ignorira dostupne podatke, istraživanja i mišljenja, uključujući i one koje je sama proizvela, ne treba se čuditi ako se taj raskorak pokaže standardno golemim, osobito kada je riječ o onim segmentima koji upućuju na važnost nezavisne kulture i praksi razvijanih u njenom okrilju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.