Tema Piše: Lujo Parežanin
U četvrtak, 30. travnja Ministarstvo kulture je objavilo da je “u okviru predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem Europske unije” ranije istog mjeseca na “ad hoc i neformalnoj videokonferenciji” ministara kulture i medija 26 zemalja Unije usvojena Deklaracija za kulturu u doba krize COVID-19. Deklaraciju su dakle potpisali ministri i ministrice svih zemalja osim jedne – Mađarske, koja kulturu od Orbánova dolaska na vlast 2010. godine ne priznaje kao zaseban entitet u strukturi državne uprave, nego ju podvodi pod nadležnost Ministarstva ljudskih resursa.
Sâmi tekst Deklaracije očekivano je općenit i nezanimljiv te odražava, osim žanrovskih ograničenja, kontinuirani dojam galaktičke udaljenosti promišljanja kulture na eurobirokratskoj razini od realnog stanja na terenu, osobito na europskoj (polu)periferiji. Praznina jezika zajedništva na kojem Deklaracija počiva najbolji je indikator kontradikcija heterogenog prostora europskih kulturnih sustava. Tipičan je u tom smislu paragraf u kojem ministri naglašavaju da je kultura “odraz jedinstva u raznolikosti, društvenih vrijednosti i identiteta, tradicije i inovacije, suvremenosti i naprednog razmišljanja; ona gradi mostove i kultivira otpornost, razumijevanje i povezanost te će biti ključni resurs u razdoblju nakon krize i oporavku od nje”. Potpisnik istih ovih redaka je primjerice i poljski ministar kulture i nacionalne baštine Piotr Gliński, koji je nedavno postavio ultrakonzervativca Piotra Bernatowicza na čelo varšavskog Centra za suvremenu umjetnost Dvorac Ujazdowski. Bernatowicz je, u skladu s vladajućom ksenofobnom, homofobnom i revizionističkom društvenom klimom, svoj mandat započeo protjerivanjem umjetnica i umjetnika bliskim queer, feminističkim i lijevim pozicijama.
Premda je načelno za pozdraviti da su mediji uvaženi kao bitan dio kulturne politike, iz naše perspektive prazno zvuče reci u kojima se podcrtava “ključna uloga medija i osobito novinara, čije pravovremeno i vjerodostojno izvještavanje i posvećenost borbi protiv širenja dezinformacija i lažnih vijesti nikada nisu bili važniji; to su vrijednosti koje moramo osobito cijeniti”. U Hrvatskoj je neprofitni medijski sektor kao rezervat istraživačkog i vjerodostojnog novinarstva sustavno upropaštavan proteklih godina, osobito ukidanjem potpora Ministarstva kulture namijenjenih financiranju redovnog rada portala. Nedvojbeno je da će se ulijevanjem znatnih europskih sredstava u neprofitni sektor putem natječaja za Medije zajednice dijelu nakladnika omogućiti preživljavanje, no za govor o bilo kakvom dugoročnom očuvanju neovisnog novinarstva potrebna je stabilna osnova financiranja rada koju Ministarstvo, kako stvari stoje, nema namjeru vratiti. To uostalom sugerira i najavljena nova verzija Zakona o elektroničkim medijima, koja samo podcrtava tendenciju privilegiranja privatnih medija i sužavanja prostora za one neprofitne kada je riječ o javnim potporama u Hrvatskoj.
No najveću ironiju ovog dokumenta istaknuo je novinar Novog lista Davor Mandić, koji podsjeća da je, dok se u Deklaraciji frazira o važnosti kulture i potrebi da ju se zaštiti za vrijeme krize, istovremeno proračunski skrajnut paradigmatski europski kulturni projekt – Europska prijestolnica kulture. Bilanca situacije s EPK-om su otkazi za 59 radnica i radnika zaposlenih na projektu, kao i ostavljanje čitave mreže suradnica i suradnika bez angažmana na kojem im je često bilo proračunsko težište za ovu godinu. Uz najavljene rezove izdvajanja za kulturu na lokalnoj i regionalnoj razini, uz izvjesno smanjivanje proračuna Ministarstva, kao i vjerojatno ogromne troškove sanacije kulturne infrastrukture oštećene u “zagrebačkom” potresu, kulturu možda manje treba brinuti opseg kriznih mjera, a više horizont koji se otvara – ili bolje reći zatvara – jednom kada kriza prođe. A on će, svima je to jasno, nesumnjivo biti strašan.
ObjavljenoObjavljeno
