Tema Piše: Lujo Parežanin
Premda je najočitije utjecala na izvaninstitucionalne radnice u kulturi, pandemijska kriza itekako je pogodila i suradnice i zaposlenice institucija, osobito tamo gdje kulturno polje u najvećoj mjeri funkcionira na tržišnim principima. Pritom je borba za radnička prava u kulturnim institucijama dio šire i dugotrajnije krize, koja uključuje i pitanje njihove dekolonizacije i depatrijarhalizacije. Navedeni su dakako problemi izrazito aktualni u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se raspravama potaknutima pokretom Black Lives Matter pridružio, primjerice, i otpor okrutnom odnosu muzejskih teškaša prema svojim zaposlenicima. Važan pomak dogodio se početkom 2019. godine, kada su se radnice i radnici New Museuma na njujorškom Manhattanu odlučili organizirati kao podružnica UAW-ovog sindikata Local 2110, koji u tom trenu već djeluje u MoMA-i i Muzeju umjetnosti u Bronxu. Kako je za Jacobin tada izjavila Lily Bartle, jedna od urednica u NM-u, povod za osnivanje sindikalne podružnice bili su planovi uprave Muzeja za građevinsku megainvesticiju od 85 milijuna dolara pod arhitektonskim superstarom Remom Koolhasom, dok plaće dijela zaposlenih na puno radno vrijeme nisu dostatne za pokrivanje troškova života. Usprkos otporu uprave, koji je uključivao i angažman konzultantske firme specijalizirane za sprečavanje sindikalnog organiziranja, radnici su se uspjeli izboriti za svoja prava, a u listopadu 2019. je potpisan i petogodišnji kolektivni ugovor između NM-a i sindikata.
Na tragu tog uspjeha, pod Local 2110 organizirali su se i radnice i radnici Dječjeg muzeja umjetnosti, muzeja Tenement i umjetničkog centra The Shed, a najnovije dobre vijesti stižu i iz glasovitog Whitneyja. Riječ je o instituciji koja je u nekoliko navrata tijekom zadnjih godina bila u središtu oštrih kritika od strane niza aktivistkinja i umjetnica: kao što smo izvijestili na Kulturpunktu, 2019. godine je kolektiv Decolonize This Place organizirao seriju prosvjeda čiji središnji zahtjev je bila ostavka potpredsjednika Upravnog odbora muzeja Warrena Kandersa.
Temelj za takve zahtjeve bila su otkrića portala Hyperallergic o ulozi Safarilanda, grupacije čiji je Kanders osnivač i generalni direktor, u proizvodnji suzavca korištenog u represiji nad migrantima tijekom krize na američko-meksičkoj granici, kao i opremanju represivnih snaga u Puerto Ricu i Gazi. Kanders je tada odstupio od svoje dužnosti, a javni pritisci na Whitney bili su izuzetno važni za senzibilizaciju javnosti o društvenoj ulozi i odgovornosti muzeja.
Pandemijska kriza to je pitanje odgovornosti vrlo plastično proširila i na radnička prava. Kao i u New Museumu, zaposlenice Whitneyja dobrim su dijelom potplaćene, što ih nije poštedjelo teških rezova tijekom zadnjih godinu i pol zbog drastičnog pada prihoda. Kako je izvijestio portal Artnet, još u travnju prošle godine otpušteno je čak 76 radnica i radnika, redom iz službe za posjetitelje. Osim egzistencijalne ugroženosti, gubitak posla za te je ljude značio ostavljanje na zdravstvenoj vjetrometini u kontekstu Trumpove nekontrolirane protuepidemijske politike, koja je upravo sredinom travnja počela rezultirati strahovitim porastom broja umrlih.
Nakon što je u veljači ove godine uprava Whitneyja objavila da pandemijski gubici iznose 23 milijuna dolara, uz jednako nepovoljna predviđanja za naredni period, otkaze je dobilo još 15 radnica iz 11 različitih službi. Kako prenosi Jacobin, prijetnja daljnjih rezova navela je nekih 180 preostalih zaposlenica da krajem ovog mjesec od Nacionalnog odbora za radne odnose (NLRB) zatraže dozvolu za organiziranje glasanja o udruživanju u sindikat – također Local 2110.
Za razliku od New Museuma, Whitneyjeva je uprava 27. svibnja objavila da se odriče potrebe za glasanjem, čime je sindikat automatski “priznat”. U svojim komentarima za Jacobin, Karissa Francis, radnica u Muzeju, pojašnjava važnost sindikalnog organiziranja: “Nešto psihološki se dogodi kada si u sindikatu, jer iz radnice koja može biti otpuštena iz bilo kojeg razloga postaneš netko čiji otkaz zahtijeva opravdan razlog. Takva malena stvar čini da pomisliš: ‘U redu, mogu nastaviti raditi ovaj posao, mogu se osjećati sigurno i uživati u tome što radim.’ Također, ljudi koji rade duže vrijeme na ovakvim mjestima vide da se događa puno promjena. Kada se nalaziš u položaju u kojem se ne osjećaš sigurno, takve promjene s vremena na vrijeme mogu izgledati prilično zastrašujuće. Kada dođe do stvari poput otpuštanja i pandemije, osvijestite da nemate puno utjecaja na to što se događa tamo gdje radite kada niste u sindikatu.”
Dakako, sindikati nisu svemogući kada je riječ o spašavanju radnih mjesta – primjerice, istovremeno kada su se dešavala prošlogodišnja otpuštanja u Whitneyju, New Museum je otpustio 7, a na neplaćeni prisilni dopust poslao čak 41 radnicu. No nedvojbeno je da sindikalni pritisak uvelike ograničava samovolju poslodavaca: prema izvještaju portala Artnet, Local 2110 je tada optužio upravu Muzeja da ciljano eliminira članove sindikata, zbog čega je pokrenut i postupak pred NLRB-om. Što se pak Whitneyja tiče, kolektivni ugovor je u postupku izrade i nedvojbeno će ugroženim radnicama i radnicima donijeti određenu dozu zaštite u ovom izuzetno teškom razdoblju. Sindikalni val zasad se širi kulturnim institucijama SAD-a, a novoosviještena solidarnost među različitim sektorima rada u kulturi – od uslužnog osoblja do kustosica – dobar je zalog borbe za bolje radne uvjete.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
