Blic Betonski spavači, Hulahop
Piše: Leona Širac
Prozračni, moderni objekti, skladno uklopljeni u pejzaže, nekada puni života i susreta, danas stoje prazni, devastirani i obrasli. Hotelski kompleks Haludovo kraj Malinske Borisa Magaša, Vitićevi moteli smješteni na Jadranskoj magistrali, dječje lječilište u Krvavici Rikarda Marasovića, te tzv. megastrukture, hoteli Marina Lučica arhitekta Lovre Perkovića u Primoštenu i Ambasador Petra Kušana u Platu pored Dubrovnika samo su neki od zapuštenih modernističkih objekata iz 1960-ih i 70-ih godina, kakvih na prostoru bivše Jugoslavije ima još mnogo. Početkom ovogodišnje turističke sezone dokumentarni serijal Betonski spavači, nastao u produkciji Hulahopa, ispričao nam je priču o ovim vrhunskim arhitektonskim djelima i nekadašnjem sjaju jugoslavenskoga turizma te o sustavnoj nebrizi koja je došla s novim tisućljećem i rezultirala devastiranim i napuštenim prostorima.
Redatelj Saša Ban i koscenaristica Nevenka Sablić već su surađivali na emisiji Mijenjam svijet u kojoj su predstavljani mladi ljudi koji žele promijeniti uvjete života u svojoj zajednici. Za vrijeme blokade na FFZG-u 2009. godine, ekipa emisije snimala je svakodnevnu borbu studenata za besplatno obrazovanje, što je rezultiralo samostalnim dokumentarnim filmom Zemlja znanja. Želju za mijenjanjem svijeta, ili barem svijesti, autorski je tim pokazao i ovim serijalom, kojim ukazuje na problem zapuštanja kulturološki i materijalno vrlo vrijedne baštine. U funkciji koscenarista i glavnoga stručnoga vodiča kroz epizode bio je Maroje Mrduljaš, kritičar i teoretičar arhitekture specijaliziran za modernističku arhitekturu regije. Autor je nekoliko knjiga i projekata, među kojima su Suvremena hrvatska arhitektura – testiranje stvarnosti i Nedovršene modernizacije, za koje je dobio dvije nagrade “Neven Šegvić”.
U svom naratološkom aspektu serija je bogata različitim glasovima koji zajedno stvaraju priču o zgradama i životu u njima te o posljedicama njihova propadanja. Okvirni pripovjedač funkcionira kao glavni vodič i organizator epizoda, a svojim poetičnim opisima prostora i atmosfere pridonosi cjelokupnom dojmu serije. Za izlaganja o arhitekturi, prostornom planiranju i turizmu zaslužni su Mrduljaš te drugi arhitekti i stručnjaci. Mnogo je prostora dano i nestručnim korisnicima, bivšim zaposlenicima i zaposlenicama ovih kompleksa. Oni svojim emotivnim prisjećanjima ističu da ove zgrade nisu puki betonski zidovi, već da su u njima ljudi zarađivali za svoje obitelji ili ih pak koristili za zabavu i druženje, što se vidi i na brojnim arhivskim snimkama prikazanima u seriji. Stoga urušavanje zidova nije samo propadanje materijala već i gubitak radnih mjesta, plaće i pad kvalitete života. Još jednu skupinu kazivača čine i lokalni političari koji se dijele na zagovaratelje očuvanja ove ostavštine i one koji se zalažu za prodaju stranim ulagačima i rušenje. Iako se stavovi potonjih ne poklapaju s idejama serije, pripovjedač ni na koji način ne daje sud o njima, već gledateljima ostavlja prostora za zaključivanje.
U kontekstu poslijeratne rekonstrukcije države, izgradnje novih prometnica i infrastrukture, ovi objekti oličenje su modernističke utopijske ideje da “arhitektura može učiniti svijet boljim”. Pritom je izrazito značajna specifična pozicija jugoslavenskih arhitekata u ono doba. Zemljišta i financijska sredstva bila su u državnom vlasništvu, što je zajedno s relativnom neovisnošću od sovjetskoga režima i zapadnjačkoga kapitalizma davalo arhitektima mogućnost kreativne slobode. Takva je sloboda izražavanja rezultirala djelima koja, osim što ispunjavaju svoju primarnu funkciju, “nude i puno više, naročito za dobrobit zajednice”, kako naglašava Mrduljaš. Pritom se uvelike pazilo na stvarne potrebe ljudi za koje se gradi te na poštivanje okolnoga prostora.
Luksuzni resort Haludovo, primjerice, funkcionira i kao javni park otvoren svim posjetiteljima čime se, doduše, ne ostvaruje utopija besklasnosti, ali barem pripadnici različitih društvenih skupina imaju mogućnost provoditi odmor na istom mjestu. Plaže, parkovi i bazeni ovih kompleksa bili su otvoreni za javnost, što paradoksalno omogućava neometano kretanje u tada zatvorenoj državi. Čak je i vojno čuvani objekt u Krvavici komunicirao s mještanima koji su ondje dolazili liječniku ili gledati televiziju. “Svi imaju pravo na odmor, svi imaju pravo na turizam”, formula je kojom Mrduljaš sažima ovakav tip inkluzivnosti. Danas je ona sve rjeđa, privatni vlasnici zatvaraju vrata za javnost kako bi sebi i svojim elitnim gostima stvorili komfor, a posjetiteljima koji već generacijama koriste te prostore onemogućavaju ulazak, što tvori još jedan paradoks – ograničeno kretanje u demokratskom društvu.
Nadalje, ogromne betonske megastrukture, kao što su Marina Lučica i Ambasador, pokazatelj su pomnoga prostornoga planiranja koje je veliku pažnju priklanjalo poštivanju prirode i urbanoga okoliša. Iako ih se često pogrdno naziva mastodontima, ove su zgrade zapravo vrlo uspješno uklopljene u topografiju terena, što je u seriji naglašeno zahvaljujući snimanju dronom. Prednost je ovakve gradnje što je omogućila koncentraciju velikoga broja gostiju na jednom prostoru i time spriječila prekomjernu betonizaciju ostatka obale. Prestanak korištenja tih objekata i individualna financijska korist ulagača rezultiraju stihijskom gradnjom i nagrđivanjem priobalnih mjesta, za što ipak nisu krivi pojedini građani, već država koja ne pridaje dovoljno pažnje prostornom planiranju.
Posebno je zanimljiv projekt dječjeg lječilišta u Krvavici gdje je došlo do vrlo uspješnoga poklapanja funkcionalnosti i estetske forme. Objekt je smješten u borovoj šumi tik uz more te se njegovom kružnom formom postiže ravnomjerno provjetravanje i osunčavanje svih prostorija, što je potrebno za liječenje plućnih bolesti. Uz funkcionalna rješenja, ovdje gotovo da i estetika prostora ima iscjeliteljsku ulogu. Zaobljene forme, vedre boje i osvjetljenje stvaraju pozitivan i ugodan okoliš potreban za ozdravljenje, koji gotovo uvijek izostaje u bolničkim zgradama.
Unatoč svojoj kulturnoj vrijednosti, kvaliteti i ljepoti, prema modernističkoj se arhitekturi danas odnosimo kao prema neželjenom gostu jer nas podsjeća na socijalistički sustav u kojem je nastala. Serijal ne ulazi u detalje razloga propadanja svake pojedine zgrade, ali se ipak ne ustručava ukazati na iracionalnu državnu nebrigu za vlastitu imovinu te prodaju zemljišta stranim ulagačima, čiji se planovi uglavnom kreću u smjeru rušenja postojećih i izgradnje novih objekata. U takvim su poslovima javno dobro i vrijednost kulturne baštine potpuno zanemareni radi financijske koristi pojedinih vlasnika.
Animozitet prema socijalizmu jedan je od pokretača nebrige za ovu arhitektonsku ostavštinu. Načelnik Malinske prisjeća se kako je već početkom 90-ih prvi ministar turizma RH Janko Vranyczany-Dobrinović Haludovo pogrdno nazvao “socijalističkim mastodontom” kojeg treba srušiti. Takvo etiketiranje ne samo da pokazuje krajnje nerazumijevanje estetske dimenzije ovih zgrada već ih pogrdnim korištenjem oznake “socijalističkoga” otpisuje kao nešto tuđe i loše. Međutim Mrduljaš i donačelnik općine Baška Voda Filip Vidulin složili su se kako nitko drugi nije izgradio te objekte, već mi, naši očevi i djedovi, a danas su vlasništvo Republike Hrvatske, ili barem na njezinu teritoriju, pa ih ona mora i čuvati. Ove su zgrade iznimno vrijedna baština koju nam je ostavio bivši sustav i krajnje je iracionalno odbacivati je kao stranu i tako je prepustiti uništenju.
Međutim zazor od socijalizma ne može biti dovoljan razlog za napuštanje. Kako priznaje Mrduljaš za Novosti, serijal je zanemario velik dio zgrada iz razdoblja socijalizma koje se kontinuirano koriste i održavaju, primjerice u Istri. Zacijelo je jedan od većih razloga zapostavljanja ove ostavštine nerazumijevanje modernizma. U kompleksu Haludovo, osim modernoga velebnoga zdanja hotela Palace, nalazi se ribarsko selo, replika tradicionalnoga naselja. Upravo je ono bilo najčešće prikazivano u medijima te je, za razliku od hotela, dobro očuvano i do danas funkcionira bez prekida. Čini se kako mišljenje jedne zaposlenice da je ono “najljepši dio Haludova” odražava kolektivno mišljenje stanovništva, koje više cijeni i razumije tradicionalnu autohtonu gradnju od modernističke, koju uglavnom vidi kao umjetnu i stranu. Koliko god ova remek-djela odgovarala tadašnjim arhitektonskim i umjetničkim trendovima, čini se da ipak nisu optimalno uklopljena u mentalitet ovoga prostora, o čemu govori Mrduljaš: “Kada u neku ruralnu, zaostalu sredinu upisujete radikalno novi kulturni i urbani sloj, potreban je korjeniti emancipacijski proces da taj sloj u potpunosti zaživi. Za taj proces nije bilo dovoljno vremena”. Val retradicionalizacije nakon raspada Jugoslavije potisnuo je modernizam socijalističke arhitekture u zaborav.
No razlozi propadanja ovih zgrada nisu samo političke i ekonomske, već i tehničke prirode. Mnogi objekti nisu prilagođeni današnjim kriterijima gradnje, što onemogućava njihovu obnovu u izvornom stanju. Primjerice, jednostruki željezni prozori ne odgovaraju današnjim standardima energetske učinkovitosti, a prazan prostor ispod motela danas je teško zamisliti jer bi ondje stalo još soba. Prema tome arhitekt Idis Turato zaključuje kako ovaj motel možda nije propao samo zbog nebrige, već i zbog potpune neprilagođenosti, što ga čini “čistim spomenikom – a kome to treba?”. S druge strane, Mrduljaš inzistira na faksimilnoj obnovi i zaštiti iznimno vrijednih djela, među kojima je i spomenuti motel, “jer ćemo samo tako zaštiti duh jednog vremena i jedan vrijedan urbani sloj”.
Iako se u serijalu više puta ističe kako su se navike turista promijenile od 1960-ih naovamo te kako neki od elemenata ovih hotela ne odgovaraju današnjim potrebama (npr. plesne dvorane), Mrduljaš smatra kako bi se trebala naći rješenja da se ove zgrade obnove u svojoj turističkoj funkciji te da “od modernog perioda [treba] baštiniti vrijednosti koje su ustvari važan dio hrvatskog turističkog proizvoda: odličan balans između povijesnih cjelina, prirode i turističkih kompleksa, otvorenost kompleksa koji nisu getoizirani nego služe i lokalnim zajednicama”.
Osim što eksplicitno govori o problemima vezanima uz napuštanje ovih objekata, serija se načinom snimanja i upotrebom glazbe poigrava i s emocijama gledatelja. Bolnim prikazima ruševina i nostalgičnim prisjećanjem njihovoga nekadašnjega sjaja izaziva empatiju, tugu i bijes. Glatko kretanje drona i ptičja perspektiva omogućuju da se u cijelosti vidi geometričnost zgrada i njihova skladna uklopljenost u pejzaž, što je golim okom nedokučivo. Primjerice, kružni oblik lječilišta u Krvavici bez upotrebe drona promatraču ostaje skriven. No dok se tim postupkom ističe grandioznost i ljepota ovih zgrada, kadrovima u interijerima otkriva se njihovo naličje, derutno stanje u kojem se nalaze. Fokusiranjem na detalje u interijerima, zavlačenjem u skrivena mjesta i lutanjem kamere po praznim hodnicima postaju vidljivi tragovi vandalske ljudske prisutnosti – pločice i stakla su razbijeni, materijal je pokraden, a zauzvrat je ostavljeno smeće. Zidovi su puni pukotina kroz koje se probija priroda i polako zaposjeda arhitekturu s kojom je nekada živjela u skladu. Uz prikaze trenutnoga stanja serijal donosi i arhivske snimke koje prikazuju izgradnju hotela, gužve u prometu, krcate plaže i restorane.
Taj je kontrast naglašen i zvučnom kulisom, za koju je korištena domaća glazba 60-ih i 70-ih godina. Snimke današnjih ruševina popraćene su melankoličnom glazbom sporijega tempa, a arhivske snimke raskošnijom i dinamičnijom glazbom koja sugerira živost. Posebno je zanimljiva najavna špica u kojoj se na podlozi šumova nastalih u ruševinama (škripanje, lupanje, jeka, glasanje životinja) polako, gotovo kao duh prošlosti, javljaju retro melodije. Na taj se način otvara problematika serije – ostaci prošlih vremena su tu i nešto s njima moramo napraviti. Nakon što svaka epizoda ukaže na današnje stanje modernističke arhitektonske baštine, riječi Ljupke Dimitrovske iz pjesme Šta je tu je na odjavnoj numeri još nas jednom suočavaju sa štetom koja je nastala te opominju da smo sami krivi za nju, ali i potiču na preuzimanje odgovornosti za promjenu situacije.
To je zapravo namjera čitavoga serijala – osvijestiti gledatelje o posljedicama nebrige za vrijednu kulturnu i materijalnu baštinu te ukazati na potencijale njenog daljnjeg korištenja. Osim onih koji su njihovo propadanje osjetili na vlastitoj koži, velik je dio lokalnih stanovnika ove zgrade potisnuo iz sjećanja ili pak razvio izrazito negativan stav prema njima. Zato Filip Vidulin napominje kako bi se ove snimke trebale svaki dan prikazivati na HRT-u da stanovnici vide što prepuštamo propadanju. Želja mu se, međutim, nije ostvarila jer je serija emitirana u ne baš popularnom terminu u 17.30 i to četiri dana zaredom. No, postavljanje serije na internetski servis i dobra medijska podrška ipak su privukli publiku koja nije mogla ostati ravnodušna prema izrazito lijepom vizualu te stručnom, ali razumljivom, pa čak i poetičnom izlaganju.
Visoka kvaliteta dobivenoga i vrlo dobra recepcija zasigurno će povećati interes i za nove sezone koje će se baviti spomeničkom i komemorativnom baštinom, post-industrijskim i post-vojnim okolišem te velikim ambicijama modernizacijskih projekata. Nadajmo se da će serija polučiti i nekakve rezultate, da će do obnove ovih zgrada zaista i doći te da će ona oživjeti barem dio onog duha progresivnosti i socijalne jednakosti u kojem su i nastale.
ObjavljenoObjavljeno
