Peti element hrvatske tranzicije

Pojam tranzicija u kontekstu skupa Kriza političke imaginacije zaslužuje posebnu pozornost. Tranzitologija je još uvijek dominantni teorijski pravac u društvenim znanostima koji proučava promjene društva nastale propašću komunističkog bloka unutar kojeg pojmovi transformacija i tranzicija imaju specifičnu artikulaciju; transformacija je prijelaz određenog sistema iz jednog oblika u drugi, dok se pod tranzicijom podrazumijeva prijelaz iz autoritarnog režima u liberalno-pluralistički. Vrijednosna komponenta upisana je u samu definiciju pojma. Kritika tranzitologije uvijek je ciljala na to neuralgično mjesto koje svjedoči o preskriptivnom karakteru tranzicijskih procesa. Većina pristupa unutar tranzitološke paradigme postulira tržišnu ekonomiju i liberalnu demokraciju kao dva aspekta ekonomsko-političkog sistema prema kojem se nužno kreću društva koja su objekti njenog proučavanja. Jović je u svom dosadašnjem radu nerijetko bio kritičan prema tranzitološkim eksplikativnim modelima, no to ga nije spriječilo da mu za ovu priliku kao glavna referentna točka posluži Taras Kuzio. Jedan od vodećih postkomunističkih tranzitologa za objašnjavanje društvenih promjena koje su uslijedile nakon urušavanja političkog sistema u zemljama zapadnog Balkana predložio je proces četverostruke tranzicije koja je uključivala: 1) političku transformaciju, 2) ekonomsku transformaciju, 3) državni kolaps i 4) pitanja identiteta. Jović je tom modelu dodao peti element koji je povratnom spregom snažno utjecao na ostale elemente društvene transformacije: tranziciju iz rata u mir.

Ovaj element je ključan za razumijevanje gibanja u hrvatskom političkom polju tijekom zadnjih dvadeset godina koje su obilježili, uvjetno rečeno, sukobi između konzervativaca i liberala. Naslanjajući se na svoj rad o propasti Jugoslavije kao države koja je odumrla, Jović je objasnio zašto tranziciju iz rata u mir smatra još nedovršenim procesom. U prvim godinama samostalnosti koje su značajno promijenile odnose moći u društvu, javni je diskurs obilježio snažan narativ koji je opravdao privatizaciju državnog kapitala uslijed transformacije ekonomije. Rat su neki članovi hrvatske političke elite, kaže Jović, sukladno konzervativnoj ideologiji koju su gajili, smatrali mogućim i poželjnim. Nacionalni identitet izgrađen je na specifičnoj situaciji u kojoj se Hrvatska može u isto vrijeme smatrati žrtvom i pobjednicom. Iz toga slijedi da su se konzervativne političke snage u taktičkim borbama za osvajanje vlasti mogle poslužiti perpetuacijom dvaju općih mjesta uz hipostazu kolektivnog subjekta. Iz pozicije žrtve postavlja se pitanje: “Gdje je Europa bila kad smo je trebali?” Iz pozicije pobjednika samo se odrješito tvrdi: “Pobjednicima nitko ne naređuje.” Instrumentalizacija tih dviju pozicija danas ne dolazi do izražaja kao prije, ali one predstavljaju potencijalnu opasnost uzevši u obzir snažnu tendenciju da se hrvatski identitet nastavlja izgrađivati na sjećanju i slavljenju posljednjeg rata. Taj proces je kodificiran donošenjem Deklaracije o Domovinskom ratu 2001. godine. Zalaganje za mir i slavljenje rata izvor je brojnih kontradikcija. Za uvođenje petog elementa u promišljanje hrvatske tranzicije Jović opravdanje pronalazi u činjenici da je tranzitoloska literatura koja tematizira tranzicijski proces na području Jugoslavije prilično oskudna. Rat koji ju je obilježio teško se uklapao u apriorno pozitivno konotiran pojam kakvim je u počecima njegova uvođenja zamišljen. Akademske analize se, sukladno primarnim konotacijama pojma tranzicije, radije koncentriraju na zemlje Višegradske skupine.

Vrijedna spomena je Jovićeva usporedba između tranzicije i Europske Unije koje, barem u liberalnoj viziji, obilježavaju četiri načela: 1) sloboda, 2) sigurnost, 3) jednakost i 4) napredak. Europska Unija se razvijala kao organizacija u poslijeratnom stanju da bi zauzdala nacionalizme europskih naroda, dok tranzicija predstavlja integraciju zemalja u pacificirani zapadni poredak. Ili, kako kaže Jović, nema alternative liberalizmu. I tako se vraćamo na već spomenuta ograničenja dominantne paradigme kojima Jović ne može pobjeći: tranzicija ima nedvosmislen teleološki karakter. Tranzitolozi postaju ideološka funkcija praktičara tranzicije koji, uz nadzor nad infrastrukturom u ekonomskoj i političkoj sferi, opisuju stanje koje sami proizvode.