

Piše: Vatroslav Miloš
Nakon objave rezultata natječaja Fonda za potporu neprofitnim medijima sektor se, očekivano, uskovitlao. Slobodna Dalmacija objavila je tekst naslovljen Veseli natječaj: državni milijuni Mufu i “Vodiču kroz guzice i sise” u kojemu, opet očekivano, autor Vinko Vuković iznosi čitav niz tendencioznih ocjena i netočnih informacija. Na taj se tekst kritički pak osvrnuo Predrag Lucić u Novom listu, a u međuvremenu se na televizijske ekrane vratila i omiljena humoristična serija svih onih koji se zanimaju za kulturu i umjetnost te se u jednom od skečeva osvrnula na rad aktualnog Ministarstva kulture. U prilogu Hloverke Novak Srzić doznali smo tako što je novo s ostavštinom Zvonka Bušića, uvaženog aeropirata i hrvatskog domoljuba, o čemu nas je – kritizirajući rad ministarstva i spomenuvši u jednom trenutku i “ženske stidne dlakove” – detaljno izvijestila Julienne Bušić.
Što se zapravo ovih dana događa u Hong Kongu? Mediji uglavnom vrlo površno izvještavaju o “Revoluciji kišobrana”, odnosno o događajima koji su zapalili “liberalnu enklavu u komunističkoj Kini”. Ovaj ekstenzivan, analitički tekst daje dubinski pregled stanja na terenu.
O uistinu nevjerojatnom iznosu utrošenom u rekonstrukcije jedne jedine prostorije u centrali Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) piše Nataša Škaričić u Slobodnoj Dalmaciji: “Skandalozni registar ugovora o javnoj nabavi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), potpisanih do lipnja ove godine, otkriva da je HZZO platio rekonstrukciju jedne sobe za sastanke u glavnoj zgradi Zavoda u Margaretskoj 3 u Zagrebu 1,212 milijuna kuna! Taj je iznos podijeljen na nekoliko stavki koje uključuju isporuku audiovizualne opreme, izradu nacrta, isporuku namještaja, radove održavanja interijera i nadzor tih radova, sve to za samo jednu prostoriju površine oko 50 metara četvornih. Audiovizualna oprema koštala je 234.712 kuna, a isporučila ju je tvrtka Audio Video Consulting”.
Bahtin nas uči kako dominantna kultura uvijek zazire od humora, strepi pred glasnom i neobuzdanom istinitošću smijeha. John Oliver je britanski satiričar koji radi uglavnom za američke televizijske kanale, u posljednje vrijeme najviše na HBO-u. Njegovu prošlotjednu reportažu o bespilotnim letjelicama možete gledati ovdje.
Znate li što je to “Slow TV”? Prije nekoliko godina, norveška je javna televizija (NRK) emitirala eksperimentalni program kojega je činio neprekinuti kadar putovanja Bergensbanena na trasi od Bergena do Osla. Očekivanja od ovakvog programa nisu bila velika, no rezultat je bio nevjerojatan. Nakon putovanja vlakom, uslijedilo je putovanje brodom: čitavih 12 sati na Hurtigrutenu, odnosno brodskoj liniji koja povezuje Trondheim i Kirkenes na krajnjem sjeveru. Ovaj je program u Norveškoj imao gledanost od 50 posto. O fenomenu piše Nathan Heller u prošlotjednom izdanju New Yorkera, a o istome je – istražujući svoje norveške korijene – u fantastičnom putopisu za New York Times nedavno pisao Leif Larsen.Ova kratka reportaža Borisa Stojanovića svjedoči da za dobru priču putovanje ne mora biti u daleke, egzotične krajeve. Dovoljno je pješke zagrabiti tek par stanica od klasicističkih fasada zagrebačkog centra, u Tratinsku, bivšu Končarevu, to “međumjesto od Cibone do Placa, dvije tramvajske stanice čiste gnjavaže i gubitka vremena, estetski i funkcionalno potpuno promašena osim kao fizička trasa do ozbiljnog, pravog sadržaja”.
U londonsko podzemlje, njegove napuštene podzemne trase i stanice vodi nas fotoreportaža Bradleyja Garretta, fotografa i istraživača urbanog prostora koji se i u znanstvenom radu, među ostalim, zanima pitanjima “nasljeđa, prostora, ruševina i otpada, etnografije, prostornih politika”. Garrettova knjiga fotografija Subterranean London: Cracking the Capital u kolovozu je izašla za Prestel, a predgovor joj je napisao Will Self, koji se i sam pitanjima alternativnih prostornih promišljanja urbanoga bavio u nedavnom članku u The New Statesmanu.