Umjetnost u službi politike

Piše: Martina Domladovac

Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od 29. lipnja do 2. srpnja održava se međunarodni kongres Art and Politics in Europe in the Modern Period (Umjetnost i politika u Europi u modernosti). Kongresom se želi raspraviti različite aspekte kompleksnih odnosa vizualnih umjetnosti s političkim, ekonomskim, kulturnim, rodnim i drugim politikama u Europi, u razdoblju od kasnog 15. stoljeća do danas. Predavanja su podijeljena u tri tematske cjeline: Umjetnost u službi politike, Umjetnost i umjetnici u opoziciji te Umjetnička djela u muzejima.

U sklopu prve tematske cjeline, Christian Fuhrmeister, s Minhenskog Instituta za povijest umjetnosti (Zentralinstitut für Kunstgeschichte) održao je jedno od glavnih predavanja kongresa, pod naslovom German and Nazi Art (Politics): Why we Need to Transgress Bipolar, Dichotomous Models (Njemačka i nacistička umjetnost (politika): Zašto moramo nadići polarizirajuće, dihotomne modele). Fuhrmeister je u izlaganju predstavio problematičnost razmatranja umjetnosti na temelju komparacije dva umjetnička razdoblja ili dva načina stvaranja pri čemu je jedno uvijek predstavljeno kao poželjno. Takav način razmišljanja toliko je duboko ukorijenjen u samu bit discipline povijesti umjetnosti, koja je između ostalog nastala kako bi afirmirala nacionalne identitete, da ga općenito teško primjećujemo, kaže Fuhrmeister. Jednako kao što se, na primjer uspoređuje renesansa i barok – pri čemu je renesansa uglavnom primjer sklada, ravnoteže i nešto “poželjno”, dok se barok prikazuje kao odstupanje od tog sklada – uspoređuje se i nacistička s modernom umjetnošću. Postavljanjem dva primjera jedan uz drugi kako bi se prikazale njihove razlike potiče se jednostrano razmatranje umjetničkog pravca ili razdoblja i zanemaruje se kompleksnost odnosa i djelovanja koji su na njega utjecali.

Stvaranjem nove nacionalne paradigme u vrijeme nacizma, počinje i izrazito polariziranje i podjela na “pravu njemačku” i “ružnu”, nepoželjnu umjetnost, a sve je kulminiralo velikom Izložbom degenerirane umjetnosti u Münchenu 1937. godine. Nakon 1945. godine, odnosi su obrnuti. Sve što je povezivano s nacizmom više se nije smatralo umjetnošću nego običnom propagandom ili kičem, dok je sva umjetnost prezirana u vrijeme nacizma automatski postala kritički afirmirana. Takvim pristupom u potpunosti se zanemaruje šira slika njemačke međuratne umjetnosti, kao što je na primjer trajanje njemačkog impresionizma duboko nakon Prvog svjetskog rata ili istovremeno postojanje ekspresionizma i različitih tradicionalnih pravaca. “Zanemarivanje isprepletenosti pravaca perpetuiranje je nacističke ideje umjetnosti”, kaže Fuhrmeister. 

Kako bi se umjetnosti iz vremena nacizma pristupilo na sveobuhvatniji način te kako bi se prikupio veći fond podataka i analiza, pokrenuta je stranica Grosse Deutsche Kunstausstellung (GDK). GDK djeluje kao baza nepoznatih fotografskih dokumenata koje povezuje s dostupnim podacima o određenom umjetničkom djelu, te omogućava da se nacistička umjetnost po prvi put istražuje i revidira samostalno, umjesto kroz negativnu komparaciju s avangardom.