Dragi umjetniče

Mladen Stilinović (1947-2016)

Piše: Antonija Letinić

Prošle godine baš negdje u ovo vrijeme u Manili sam sudjelovala na simpoziju o suvremenoj umjetnosti i njenoj poziciji u kontekstu jugoistočnih regija – Europe i Azije. Na tom susretu dvaju svjetova, jedan od prisutnih umjetnika nas je pitao kakav odnos imamo prema činjenici da naš rad, rad kulturnih radnika i umjetnika, financiraju oni protiv kojih se u svom radu borimo te smatramo li to moralno ispravnim. Dok sam slušala pitanje samo mi je glavom proletjela rečenica Mladena Stilinovića – “Sav novac je prljav i sav novac je naš” – u kojoj su savršeno sažeti svi prijepori na koje nam je tom prilikom ukazano. 

Ovih smo mjeseci aktivno i pasivno promatrali turbulentna politička i društvena zbivanja na domaćoj sceni, a krizama, neizvjesnostima i prijetnjama čestu utjehu davala je još jedna rečenica: Uvjeti za moj rad nisu u mojim rukama, ali srećom nisu ni u vašim. Opet Stilinović. Ovo su tek dvije mudre i jezgrovite gotovo pa doskočice kojih nam je Mladen Stilinović ostavio pregršt u nasljeđe – da ih se prisjećamo, da s njima odgovaramo na teška i nezgodna pitanja, da se njima tješimo.

Član Grupe šestorice, već se na samom početku svog rada smjestio na marginu sistema i na njoj ostao unatoč domaćim i međunarodnim priznanjima, prepoznavanju i trajnoj prisutnosti na umjetničkoj sceni. Spoj je to nepomirljivih kontradikcija, s jedne strane pokušaja institucija da ga asimiliraju, s druge njegove upornosti i inzistiranja da im izmiče. Prepoznatljiv po sitnom vezu, kolažnim tehnikama i diskretnim intervencijama, Stilinovićev rad možda su upravo obilježile te sitne črčke, poruke i misli, najčešće jednosložne, ali ispunjene i uravnotežene neskladima koje u sebi pomiruju.

Pletući dokumentarne elemente, svakodnevne predmete s komentarima i kritikom, Stilnović gradi snažno lokalno obojen opus koji svojim vezivnim tkivom nadilazi granice lokalnog i postaje internacionalan. Jer postoji li preciznija dijagnoza suvremene umjetničke pozicije od teze: “An artist who cannot speak English is no artist”.

Nakon umjetnika na radu, došao je čas da umjetnik odmori. Nama je pak ostavio dosta posla da se, kako mu i dolikuje, pozabavimo njegovim radovima, ponovno ih pregledavamo, iščitavamo i pokušavamo razumjeti kako rezoniraju s novim vremenima i novim izazovima.