Budućnost je sada

Piše: Tomislav Žilić

S tradicijom od 120 godina Venecijanski bijenale oduvijek plijeni pažnju cijelog svijeta, a umjetnicima koji su izabrani da predstavljaju svoje zemlje sudjelovanje donosi nemali prestiž. Ovogodišnje, 56. izdanje Bijenala nastavlja dobro utabanim putem te predstavljanjem umjetnina i instalacija umjetnika iz 88 zemalja puni novinske stupce kremom svijeta vizualnih umjetnosti. Mnoga izložena djela zadobila su pažnju medija i javnosti na račun svojih provokativnih i kontroverznih tema i postupaka, no onkraj uobičajenog prestiža, razvikanosti i šok vrijednosti angažirane umjetnosti, niz incidenata baca ponešto drugačije svjetlo na manifestaciju.

Ovogodišnje središnje događanje naslovljeno je All the World’s Futures, u organizaciji prvog afričkog kustosa bijenala, Nigerijca Okwuija Enwezora. Kao što sam naslov implicira, središnja izložba postavlja temu na koju se naslanjaju brojne manje izložbe i instalacije, s jasnim društvenim i političkim aspiracijama. Naime, ove godine već ususret bijenalu kroz pregled izabranih radova te intervjua s umjetnicima postalo je jasno da će biti dotaknuta neka od gorućih društvenih problema današnjice, poput pitanja migracije, ratnih sukoba na Bliskom istoku i vjerske netolerancije, pitanja škotske neovisnosti, ruske invazije Krima, genocida nad Armencima, da nabrojimo samo neke. Tako je primjerice švicarski umjetnik Christoph Büchel prenamijenio staru crkvu Santa Maria della Misericordia u prvu džamiju u Veneciji te time izazvao burne reakcije javnosti, lokalnih vlasti i vjerskih zajednica. Brazilski umjetnik Vik Muniz u venecijanski kanal postavio je instalaciju naslova Lampedusa u obliku ovećeg papirnatog brodića sastavljenog od novinskih naslova posvećenih unesrećenim migrantima na Sredozemlju. Munizov podsjetnik na rastuće probleme neadekvatnog tretmana pitanja migranata u javnosti je istovremeno shvaćen kao umjetnička provokacija, ali i trivijalizacija problema. 

Dva prethodno navedena slučaja primjer su umjetničkog angažmana čija je recepcija sasvim očekivana, a i priželjkivana. Situacija je slična i u dva slučaja iznenadnih akcija koje su se odvile uoči samog otvaranja bijenala. Prvi slučaj je pokušaj okupiranja pristaništa Muzeja Peggy Guggenheim koji su proveli umjetnici i aktivisti predvođeni skupinom Gulf Labor. Skupina je organizirala ovu akciju u sklopu svog programa na samom bijenalu, nadovezujući se na prethodne prosvjede i pokušaj okupacije njujorškog Guggenheima, čime se pokušalo usmjeriti pozornost na problem eksploatacije radnika pri izgradnji ogranaka Guggenheima i Louvrea u Abu Dhabiju. U sličnom tonu odvila se i pseudo-okupacija ruskog paviljona na incijativu anonimnih ukrajinskih umjetnika i aktivista. Ironičnom upotrebom vojnih eksponata umjetnici su animirali posjetitelje podsjećajući ih na upitnu legalnost i ogromne posljedice ruske vojne intervencije na Krimskom poluotoku. Obje ove akcije oslonile su se na strategije pokreta Occupy kako bi odaslale jasnu političku poruku, no unatoč kontroverzama koje su pobudile uspješno su integrirane u shemu političkog angažmana Bijenala.

Tek kada se pogleda izvan samih djela, instalacija i umjetničkih akcija, postaje jasno na koji način je politički aspekt Bijenala moguće dovesti u pitanje. U povlačenju Kenije i Kostarike uoči skandala vezanih uz predstavništva zemalja moguće je pronaći primjere neadekvatne reakcije rukovodstva manifestacije. Kenija se povukla nakon što su domaći umjetnici protestirali zbog toga što se predstavništvo sastojalo od talijanskih kustosa, te samo jednog kenijskog umjetnika među šesnaestoro odabranih. Kao i na prethodnom bijenalu, kenijsko predstavništvo sastojalo se većinom od kineskih i talijanskih umjetnika. Revoltirani kenijski umjetnici to objašnjavaju političkim i trgovinskim odnosima koje Kenija održava s Kinom, odnosno izravnim uplivom politike i kapitala u sferu umjetnosti. Usto, povlačenje Kostarike uzrokovano je skandalom koji je otkrio da je sama kostarikanska organizacija paviljona zahtijevala od pedesetak umjetnika u predstavništvu plaćanje iznosa od 5 000 eura za sudjelovanje. Oba skandala, jedan s jasnim političkim implikacijama bilateralne prirode, a drugi kao primjer nefunkcioniranja sustava financiranja umjetnosti i kulture, rukovodstvo manifestacije dočekalo je na sličan način. Naime, organizacija Bijenala oprala je ruke od oba skandala izjavivši da daju “punu autonomiju zemljama sudionicama, u skladu s ustanovljenom unificiranom praksom”. 

No, u slučaju povlačenja Sirije postalo je jasno da se političke situacije sa “stvarnim” implikacijama uistinu ne uklapaju u program Bijenala. Sirijski filmski kolektiv Abounaddara povukao se sa središnje izložbe nakon optuživanja organizacije za cenzuru. Njihov glavni kratki film All the Syria’s Futures nije bio prikazan 5. svibnja kao što je bilo očekivano, dok su ostali kratki filmovi puštani u kraćim blokovima u sklopu redovitog programa središnje izložbe. Valja napomenuti da su filmovi u pitanju izrazito kritični prema sirijskom autokratskom predsjedniku Bašaru al-Asadu i njegovom režimu. Organizacija Bijenala odbila je sve optužbe za cenzuru i trivijalizaciju umjetnosti, napominjući da je glavnom filmu kolektiva dan “počasni spomen” tijekom otvorenja izložbe te da je to velika čast, kao i da su ostali filmovi prikazani prema najavljenom rasporedu. 

Kao što se može sagledati iz prethodno navedenih primjera, ovogodišnji Venecijanski bijenale usprkos svom deklariranom društvenom i političkom potencijalu veoma selektivno filtrira poželjne i nepoželjne političke implikacije. David Lister natuknuo je u svom osvrtu da Bijenale kroz svoje tematske odrednice jasno kritički pristupa fenomenima suvremenog društva, pokušavajući kroz izlaganje posljedica dijagnosticirati boljke globalnog sustava u kojem živimo. S druge strane pokazuje kako nije u mogućnosti držati se postavka koje promovira, kao što se može vidjeti na primjeru izjave direktora bijenala Paolo Baratta koji je povodom povlačenja triju zemalja izjavio da je ustinu olakšanje da zemlje u pitanju nisu na bijenale donijele svoju “svadljivu polemiku”. Stoga je jasno da upliv “prave” politike prijeti Bijenalu upravo zbog toga što narušava naizgled sigurno i hermetično okruženje manifestacije. Kao što u svom osvrtu ističe Laura Cumming, ovaj dvostruki standard veoma se lako objašnjava time da unatoč “eksplicitnoj kritici kapitalizma, konzumerizma i prljave dobiti” manifestacija ovim faktorima uvelike zahvaljuje svoje postojanje.