Univerzalnost pristupa

Piše: Matija Mrakovčić

Televizije i radija u Istočnoj Europi služili su komunističkim partijama koje su ih administrirale i financirale, piše Dunja Mijatović, predstavnica OSCE-a za slobodu medija na portalu međunarodne organizacije posvećene promociji i zaštiti prava na slobodu izražavanja Indeks cenzure. Kolapsom komunističke ideologije došlo je do njihovog političkog bankrota, podcrtanog nadirućom pluralnosti privatnih emitera ranih 1990-ih. Privatnim medijima, punim dotad nedostupnih zapadnjačkih programa, okreću se političari koji gostuju u njihovim emisijama i publika čija percepcija javne, dotad državne televizije (p)ostaje negativna. Umjesto javne diskusije o razvoju javnih medija, njihovu transformaciju vode birokrati potaknuti gotovo isključivo Strasbourgom i Bruxellesom koji inzistiraju na javnim servisima kao “vitalnim elementima demokracije”. 

Mnogo je primjera neodgovornog i kratkoročnog odnosa prema javnim medijima koji su donedavno bili državni. Poljski senat, kojim dominiraju konzervativci vladajuće stranke Pravo i pravda (PiS), krajem 2015. potvrdio je zakon koji javne medije stavlja pod kontrolu stranke na vlasti. Na temelju odredbi tog zakona, prestao je mandat ravnateljima javnog radija i televizije kao i članovima nadzornih vijeća, a ministar financija postaje nadležan za imenovanje i opoziv novih ravnatelja. Nakon prebacivanja nadležnosti poljskom ministru financija, više od stotinjak novinara ostalo je bez posla. Mađarska je prvi primjer u EU u kojoj je javni medijski servis transformiran u državnu televiziju. Novi medijski zakoni iz 2010. i restrukturiranje medijskog krajolika dovelo je u manje od godine dana do podčinjavanja svih javnih medija političkim odlukama aktualne vlasti koja imenuje njihove direktore i nadzire im budžet.

U Hrvatskoj, nakon što je Sabor izglasao smjenu glavnog ravnatelja HRT-a, Vlada je dala i negativno mišljenje o radu Vijeća za elektroničke medije. U manje od dva mjeseca više od 70 novinara, urednika i ostalih medijskih radnika na HRT-u smijenjeno je ili otpušteno. Krajem svibnja Upravni odbor Radio-televizija Bosne i Hercegovine odlučio je privremeno prekinuti produkciju i emitiranje programa radi dugovanja entitetskih emitera, Radio-televizije Federacije BiH i Radio-televizije Republike Srpske. Zaposlenici BHRT-a su nekoliko puta održavali protestne skupove na kojima su pokušali upozoriti na teškoće s kojima se suočavaju i na financijske probleme u kojima se nalaze. Krajem lipnja prestaje važiti dosadašnji model prikupljanja pristojbe (uz račune za fiksne telefonske priključke), a za redovno minimalno poslovanje BHRT-u nedostaje oko pola milijuna maraka mjesečno.

U Novom Sadu nedavno se održao treći po redu protest zbog smjena urednika i zaposlenih na RTV-u. Ukupno 14 urednika i zaposlenih u informativnom programu smijenjeno je u svibnju nakon što je Upravni odbor smijenio programskog direktora i nakon što su ostavke podnijeli generalni direktor i glavna urednica Prvog programa televizije. Prosvjednici traže ostavku Upravnog odbora i poništavanje svih odluka koje je to tijelo donijelo. Reforma medijskog sektora u Makedoniji koju je 2010. godine započela vladajuća stranka VMRO potpuno je devastirala sektor. Različitim oblicima napada na medije uspjeli su potpuno dokinuti svaki oblik tržišta komercijalnih medija učinivši ga ovisnim o vladajućoj stranci, nju pozicioniravši kao najvažnijeg tržišnog igrača u medijskom polju koristeći državne resurse za oglašavanje. Nastala je i konglomeracija provladinih privatnih medija dok je javna televizija postala potpuno impotentna.

Nakon uspostavljanja (podfinanciranih) javnih medija, s više ili manje vidljivim vezama s vladama i bez odgovornosti prema javnosti, većina vlada u tranzicijskim zemljama nije znala što bi dalje s njima, piše Mijatović. Ostavljeni da preživljavaju u ogromnim zgradama brutalističke arhitekture, počeli su prodavati termine oglašivačima, okretati se zapadnim donacijama i štediti na svemu. U upravljačkom smislu, smatra Mijatović, nužno je uspostavljanje neovisnih nadzornih tijela te davanje većih ovlasti samoj javnosti, možda i u smislu vlasničkih prava. Ipak, dok različiti mediji trećeg sektora i komercijalni mediji mogu razvijati svoje specijalizacije u odnosu na različite publike ili uvjetovati pristup plaćanjem, javni mediji trebaju osigurati kulturnu, cjenovnu i tehnološku univerzalnost pristupa svojim sadržajima.