Tema Piše: Martina Domladovac
U muzeju Brooklyn, u studenom 2015. godine, održala se Konferencija građevinskih tvrtki (Brooklyn Real Estate Summit) te izazvala prosvjede različitih lokalnih zajednica i grupe umjetnika. Kao odgovor na neugodna propitivanja uloge i značaja ove institucije za zajednicu u kojoj se nalazi, muzej je aktivistima odlučio ustupiti prostor i ugostiti Građansku konferenciju o raseljavanju i gentrifikaciji (People’s Summit on Displacement and Gentrification). U travnju ove godine, organizatorima je poslano priopćenje kako se konferencija ipak neće koncentrirati na “raseljavanje i gentrifikaciju” nego na “očuvanje i raznolikost”, što su aktivisti shvatili kao pokušaj prividnog bavljenja temom bez da se dotaknu stvarni problemi i time “razljute” građevinari s kojima muzej surađuje. “Želiš poručiti da nešto podupireš, a onda želiš kontrolirati taj glas. Zatim želiš kontrolirati poruku. Kad u muzeju ugostiš konferenciju o nekretninama tijekom velike krize u kojoj građevinari diljem New Yorka destabiliziraju zajednice, šalješ vrlo snažnu poruku”, izjavila je tim povodom aktivistica Alicia Boyd za Hyperallergic.
Krajem travnja također je održana konferencija IDEAS CITY Detroit (ICD) na kojoj su sudionici iz raznih zemalja pokušali pronaći rješenja nekih problema grada suočenim s velikom depopulacijom i siromaštvom. Zamah novom razvoju zajednice trebali bi dati upravo njeni članovi, predvodeći transformaciju grada prema svojim potrebama. Uz pitanje Detroita uvijek se neizbježno veže i pitanje rasizma, pa se tako iznenadni interes umjetničke zajednice za djelovanje unutar grada koji je godinama bio potpuno zanemarivan, kritizira kao novi oblik bjelačke kolonizacije. Prostor i nekretnine u Detroitu izrazito su jeftine što sve više umjetnika iz već gentrificiranog New Yorka koji je postao preskup i neinspirativan, koristi kako bi svoje ateljee i svoj rad preselili u napušteni grad koji pruža nove mogućnosti. Djelovanje umjetnika i kreativne aktivnosti u gradskim četvrtima općenito se smatra pozitivnim za kretanje kapitala, takvi prostori privlače više turista, prodaju više proizvoda i utječu na cvjetanje ugostiteljstva. Istovremeno se ignoriraju potrebe lokalne zajednice i rastu cijene stanovanja, što neizbježno dovodi do raseljavanja. Upravo zato na primjerima kao što su Detroit ili muzej u Brooklynu upozorava se na razorne posljedice gentrifikacije te utjecaj umjetnika na spomenute procese.
Nešto drastičnije mjere poduzete su u Hamburgu gdje je objavljen manifest Not In Our Name! u kojem se kritizira prilagođavanje grada interesu kapitala korištenjem rada umjetničke zajednice, dok se istovremeno taj rad pokušava obuzdati i ograničiti. “Grad nije brand. Grad nije korporacija. Grad je zajednica”, stoji u manifestu. U Zagrebu se nekoliko pojedinaca i kolektiva problemom gentrifikacije bavi isticanjem javnih potreba te uključivanjem svih stanovnika u procese razvoja grada. Jedan od zanimljivih primjera je rad Katerine Dude, o kojem smo pisali ranije, kao i tekst Prema sezoni bez kraja, objavljen na portalu Slobodni filozofski, u kojem umjetnica kritizira utjecaj turističkih potreba na razvoj zagrebačke infrastrukture. S obzirom na to da je turistički interes prema Zagrebu relativno nova pojava, daljnje procese raseljavanja građana prema periferiji kako bi se centar prilagodio potrebama turista i “biznisa”, a s njime i poticanje “kreativnih industrija” možemo tek očekivati.
ObjavljenoObjavljeno
