Tranzicijo, i kulturi si teška

Sudionici panela, Vesna Čopič, Branka Ćurčić, Suzana Milevska, Blaž Peršin, Mirko Petrić i Andrea Zlatar Violić, iznijeli su svoja viđenja promjena kulturnih institucija u Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Srbiji, markirajući pritom specifična iskustva na području transformacija javnih i nezavisnih kulturnih institucija.

Prvi govornik ovog panela, Mirko Petrić, naznačio je povijesni razvoj kulturnih institucija i politika. Naglasak njegovog izlaganja bio je na usporedbi ustavnih promjena 1974, kada se u Jugoslaviji uspostavlja decentralizirani sustav upravljanja kulturom sličan modelima socijaldemokratskih zemalja zapadne i sjeverne Evrope. U posttranzicijskom kontekstu Petrić je identificirao trend uspostavljanja takozvanih “shell institutions”, velikih državnih institucija koje dobivaju znatan dio proračunskih sredstava čime uzrokuju sistematsko podfinanciranje bilo kakve druge kulturne produkcije. Prema Petriću, glavna uloga velikih javnih kulturnih institucija u ’90-im godinama bila je izgradnja nacionalnog identiteta, dok je danas njihova zadaća podvrgnuta neoliberalnoj logici tržišta i kao takva, svedena na “kapitalizaciju” kulture prvenstveno u turističke svrhe (što je slučaj s Museumsquartierom u Beču, Kunsthausom u Grazu pa i s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu). Ovakvom tržišno isplativom pristupu kulturi karakteristično je marginaliziranje ikakve nezavisne kulturne produkcije. Petrić je zaključio da, ukoliko se želi učiniti pomak iz ove situacije, kultura treba izaći iz prostora samokonstrukcije i legitimacije u prostor društvene promjene.

Idući primjer tranzicija kulturnih institucija predstavila je Vesna Čopič iz Ljubljane. Osvrćući se na situaciju u Sloveniji, zaključila je kako se prava tranzicija u kulturi nije ni dogodila te kako u tom području vlada status quo. Prema Čopič, problematično je da iste osobe danju obnašaju činovničke funkcije, a noću djeluju kao intelektualci i kritičari, što upućuje na to da se podjela društva i države nije dogodila. Upozorila je da iste osobe sjede u odborima za dodjelu financijskih sredstava, a pritom su i sami njihovi korisnici. Također, smatra kako u Sloveniji ne postoje jasne kulturne politike te kako nedostaje profesionalizacije i dijaloga. Zaključila je da, uz sve napore NGO scene, u takvom kontekstu nije moguće restrukturiranje niti promjena.

Andrea Zlatar se osvrnula na problem evaluacije kulturne produkcije. Istaknula je kako je čest slučaj pri raspodjeli financijskih sredstava stavljanje naglaska na uspješnost prethodnog raspolaganja sredstvima, umjesto na programsku produkciju određene institucije. Svrha toga je simboličko preživljavanje institucije za koju se procjeni da je od državnog ili društvenog značaja. Na osnovu ovakvih paušalnih evaluacija dodjeljuju se sredstva za sljedeće programsko razdoblje, što smatra problematičnim. Kao osoba koja je i sama bila pročelnicom Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, u institucionalnoj transformaciji vidi pretežno negativne promjene. Za primjere navodi privatizaciju izdavaštva i filmskog sektora čime je stvoreno lažno tržište, a koje je nakon samo nekoliko godina u potpunosti kolabiralo. Iz tog razloga, na scenu ponovno stupa državni intervencionizam pri čemu država istovremeno daje sredstva i postaje glavnim konzumentom proizvedenih dobara. Ovakva situacija favorizira velike tržišne subjekte i istovremeno istiskuje nezavisne.

Branka Čurčić s novosadske nezavisne scene govorila je o problemu raspodjele financija u Vojvodini. Budući da veliki dio proračunskih sredstava odlazi na financiranje Exit Festivala, ostatak kulturne scene ostaje na neki način zakinut. Kao primjer je navela Muzej suvremene umjetnosti Vojvodine koji je, iako javna ustanova, prisiljen djelovati po principima nevladinog sektora. Čurčić je izrazila zabrinutost zbog plana organizacije niza festivala u Novom Sadu jer će na takve velike projekte otpasti gotovo sva proračunska sredstva čime se pozicija manjih sudionika kulturne scene niti u perspektivi neće poboljšati. Nadovezujući se na iskustva Branke Ćurčić, Blaž Peršin istaknuo je opći problem nepostojanja pravog tržišta umjetnina na prostorima bivše Jugoslavije, kao i nepostojanja mreže galerija koje bi takvo tržište razvile i podržale. Također je govorio o stanju u slovenskom kulturnom sektoru, ali iz drugačije perspektive od svoje kolegice Vesne Čopič, pri čemu se njegove sugestije za poboljšanje situacije odnose prvenstveno na promjenu legislative.

U raspravu se posljednja uključila Suzana Milevska iz Skopja koja, zbog specifične situacije u Makedoniji, ima posve drugačije iskustvo. Svoje izlaganje o kulturnim promjenama započela je izražavajući krajnje nepovjerenje prema bilo kojem obliku institucionalnog upravljanja kulturom. Govoreći o kulturnim politikama u Makedoniji, Milevska je naglasila kako su one u potpunosti zatvorene, kontrolirane od strane države i stvorene za državu, a što je sve na tragu procesa koji su se u Hrvatskoj odvijali ’90-ih godina. Kontrastirala je slab međunarodni položaj Makedonije sa snažnim unutarnjim političkim praksama. To najbolje ocrtava “otvoreni natječaj” kojim je država izravno raspisala realističan stil izvedbe javne plastike. Govoreći o trenutnoj situaciji u Makedoniji istaknula je mogući gubitak autonomije sveučilišta, što bi posljedično dovelo do situacije u kojoj bi ikakva diskusija i kritika bila onemogućena. Na to se nadovezala Andrea Zlatar opisujući aktualnu situaciju u hrvatskom visokom školstvu i debatu oko predloženog paketa zakona. Podsjetila je da u slučaju prihvaćanja spomenutih zakona, sveučilišta gube autonomiju, podliježu zakonima tržišta i državnoj kontroli. 

Iako je bilo za očekivati kako će sudionici s obzirom na zajedničko nasljeđe jugoslavenskih institucija imati slična iskustva, diskusija nije ponudila jedinstven zaključak, ali je ocrtala opće smjernice za daljnji razvitak. Komparativni pogled na kulturne institucije u postjugoslavenskom kontekstu identificirao je ključna mjesta daljnjeg razvitka: otvaranje javnih institucija nezavisnom sektoru i intenziviranje njihove komunikacije, profesionalizacija u smislu razdvajanja funkcije birokrata i intelektualca, postavljanje jasnih indikatora za vrednovanje rada institucija i transparentno dodjeljivanje javnih sredstava.

Objavljeno 24.01.2011.