Razgovarala: Dea Vidović
Krajem svibnja u Galeriji Miroslav Kraljević postavljeno je zagrebačko izdanje izložbe The Renaming Machine/Stroj za preimenovanje. Izložbi je prethodio simpozij koji se pozabavio problematikom preimenovanja koje može dotaknuti institucije, ljude, etničke skupine, jezike, toponime, pa čak i država, što nerijetko predstavlja prvi korak u procesu prisvajanja ili brisanja nacionalnog, kulturnog i osobnog identiteta, ali i metodu zaštite dugoročnih političkih interesa i osiguranja nadmoći nad teritorijem.
The Renaming Machine zamišljen je kao dvogodišnji projekt pod čijim se imenom odvija niz događanja: simpozija, izložbi, diskusija, video-programa, blogerskih postova itd., koji se odvijaju u Ljubljani, Skopju, Prištini, Zagrebu i Beču. Projekt je započeo na inicijativu makedonske kustosice prof. dr. Suzane Milevske.
KP: Što vas je inspiriralo da pokrenete projekt The Renaming Machine/Stroj za preimenovanje?
S.M.: Nikada ranije nisam racionalno razumjela da moja motivacija i inspiracija za ovaj projekt proizlazi iz jednostavne činjenice da sam iz Makedonije i da smo posljednjih sedamnaest, osamnaest godina proveli kao taoci stroja za preimenovanje. The Renaming Machine je zapravo neki odgovor na stari problem između Grčke i Makedonije, a tiče se pokušaja preimenovanja zemlje. Umjesto da koristimo ustavno ime, pokušavamo koristiti bilo koje drugo ime koje ne sadrži riječ Makedonija. Grčka se zapravo ponaša kao da ima autorsko pravo na to ime. Nije me toliko zanimalo da se bavim samim problemom. To je zapravo bila motivacija. Umjesto da samo promatram te pregovore, odlučila sam zaobići ih, ići iza njih, vidjeti je li su važni, kako djeluju i je li sve to nešto što je uistinu povezano s Balkanom ili je moguće to pronaći i negdje drugdje.
Također, zanimalo me kako umjetnici reagiraju na to. Kako ova stvarna prisutnost preimenovanja utječe na naše sjećanje i kako se vizualna kutura mijenja zbog toga? Sva ova različita pitanja potaknula su me da razmislim kako organizirati projekt vezan uz ovu temu bez da postane samo ilustracija; zanimalo me pronaći mehanizme preimenovanja i pokušati uključiti što je moguće više umjetnika koji se bave ovom temom iz različitih perspektiva, ne isključivo kritično. Dakle, to nije samo perspektiva prigovaranja koja nam omogućava da kažemo da postoji problem, već pokušaj da se vidi kako umjetnici koriste ovu strategiju, vizualno na pozornici. Ali umjesto preimenovanja i brisanja određenih imena zanimalo me kako možemo koristiti ovu strategiju kako bi izbrisali neke negativne aspekte.
KP: Na koje ste mehanizame i reakcije umjetnika naišli prije početka ovog projekta, a potom kako su umjetnici reagirali na samu temu?
S.M.: Na samom početku pokušala sam pronaći neku vrstu povijesnih temelja onoga što bi trebali raditi. Pronašli smo nekoliko umjetnika i umjetničkih djela koja su nastala tijekom ranih 90-ih i koja su se bavila sličnim temama, ali većina njih je uglavnom bila vezana uz teme poput nacionalnog, osobnog ili rodnog identiteta. Većina umjetnika čije sam radove pronašla su uistinu bili impresionirani što su njihova djela konačno pronašla kontekst, pravi kontekst. Oni su bili izlagani na različitim izložbama, ali ih nikada nisu vidjeli u pravom kontekstu, onom s kojim su se bavili. Zanimljivo je da su umjetnici, nakon što smo ih spojili, počeli ponovno razmatrati svoja djela što je kasnije dovelo do reprodukcije nekih od njih. Zato je bilo dobro što smo imali dosta vremena za razvijanje projekta. Započeli smo s već postojećim radovima i onda smo razvili nove.
KP: Samo imenovanje-preimenovanje ne mora biti nužno negativno, ponekad je povezano i s aktom ljubavi. Jedan od primjera u kojem u samoj ideji ne nalazim negativni aspekt je recimo priča oko preimenovanja sarajevskog Pozorišnog trga kojem je dodano ime Susan Sontag. Kako razmatrate negativne i pozitivne strane procesa preimenovanja?
S.M.: S preimenovanjem uvijek postoji potreba za diskusijom, to je nešto što sam naučila kroz demokraciju, deliberativnu demokraciju, kada se prije čina preimenovanja moraš otvoriti što većem broju ljudi, vidjeti što oni misle i pokušati pregovarati preimenovanje. Ako se radi o ulici ili trgu moraš pitati ljude koji imaju odnos sa starim imenom i s ljudima koji podržavaju novo ime. Zanimljivo je što je ovaj projekt blisko vezan sa učenjem demokracije. To se ne smije desiti preko noći. Ljudi oplakuju gubitak, tako da bi se jedan poseban slučaj preimenovanja mogao uzeti kao primjer kako podučavati i naučiti se demokraciji. Odluka o preimenovanju postojat će dugo vremena pa moramo biti svjesni i dobrih i loših strana. A i radi se o odluci o javnom prostoru. Preimenovanje se obično dešava u javnom prostoru, tako da moramo uzeti u obzir mišljenja i osjećaje svih ljudi koji su uključeni. Odluka se ne smije donijeti preko noći.
Čini mi se da građani često nisu niti svjesni postojećeg usisavanja vladajućih ideologija u javnom prostoru, gdje na neki način govore o svom odnosu prema povijesti i kako ju oni iščitavaju. I čini mi se negdje doista ovaj projekt otvara i taj tip problematike.
Pitanje sjećanja u ovom projektu nije filozofsko pitanje. Iako volim sve reference koje koristim u ovom projektu poput Derride i Renaming as Act of Love ili freudovskih metafora, mislim da se radi o sjećanju u javnom prostoru. Ovo je nešto zbog čega bi zbilja trebali biti osjetljivi i strpljivi. Radi se o pristupu odlučivanju. Zvuči grozno jer koristim ovaj jezik, ali pitajte ljude kako se osjećaju kada žive u ulici s kojom se ne identificiraju. Radi se o moći. Preimenovanje je često proces okupacije određenog teritorija. Daš mu drugo ime i počinješ posjedovati teritorij. Čak i u činu ljubavi kada daš ime kućnom ljubimcu ili svom ljubavniku počinješ ga posjedovati. Dakle, u ovom projektu radi se o oduzimanju posjedovanja moći posjedovanja.
KP: Što se zapravo krije iza stroja za preimenovanje, u političkom, društvenom i kulturnom smislu?
S.M.: Na prvi pogled postoje 3 glavne teme oko stroja za preimenovanje. Prva je način na koji politika preimenuje skrivenu, društvenu mašinu i to je iznad nečega što je uobičajno prikazano u preimenovanjima i zapravo je vezano uz tračeve o mašini za dizajn. Što se tiče pravila, uvijek postoje skriveni mehanizmi u društvu koji utječu na to da se ljudi ponašaju onako kako se ponašaju, utječu da društvo djeluje na način na koji djeluje. Za mene, najzanimljivija stvar oko pravila je da skriveni strojevi žudnje ne proizvode ništa. To je mehanizam koji stalno radi, ima mane, povezuje različite elemente, ali zapravo nema finalnog rezultata. S preimenovanjem je sličan slučaj. Ne postoji stvarni rezultat, ali postoje različite mogućnosti brisanja, ponovnog pisanja, dodavanja nečega. Koncept koji mi je iznimno zanimljiv je Freudov koncept Mystic Writing-Pad, to mistično pisanje koje on spominje su zapravo različiti slojevi koji impresioniraju umjetnike. Znate, kada pišete nešto, kada pokušavate nešto izbrisati, vi napišete nešto preko toga, ali prethodni sloj je još uvijek vidljiv.
KP: U tom kontekstu ste se na održanom simpoziju u Galeriji Miroslav Kraljević spominjali rumunjskog umjetnika Dan Perjovschia?
S.M.: Projekt koji me nagnao da mislim da sam na pravom putu je rumunjski projekt koji smo radili s Danom Perjovschiem. Zapravo su to bila dva projekta. Prvi je napravio sam 1993. godine za jedan festival kada je na ruci tetovirao natpis Rumunjska. Nakon nekoliko godina je nastupilo njegovo potpuno razočaranje procesom tranzicije u Rumunjskoj pa je zamolio za izložbu 2003. godine da se taj natpis odstrani. Ali znao je da slojeve ne možeš odjednom odstraniti, nego da se oni moraju skidati sloj po sloj, pri čemu uvijek možeš vidjeti kroz njih, sve dok nisu svi slojevi skinuti s kože. Kada je Perjovschi govorio na jednoj konferenciji rekao je da čak i kada je posljednji sloj odstranjen, kada više nije moguće vidjeti natpis, da je tinta ipak već u tvojoj krvi i da putuje. Tako zauvijek ostaje sjećanje koje ne možemo izbrisati koliko god se trudili. Vjerujem da je to istinito i primjenjivo na društvo.
KP: Neosporno je da društvo utječe na umjetnike. Istovremeno, umjetnici na ovaj ili onaj način svojim radovima reagiraju na društvo, što je vidljivo i u ovom konkretnom slučaju. Kako umjetnici općenito, a potom i u ovom projektu mogu vratiti lopticu natrag prema društvu?
S.M.: Drago mi je da ste pitali pravo pitanje, jer je to bio naš cilj, ne samo locirati problem, ne samo otkriti sve uzorke, već i pokušati koristiti te iste uzorke, iste strategije koje koriste države i onda kao što ste rekli vratiti vrijeme unazad, udariti na društvo. Postoji nekoliko umjetnika koji su pokrenuli svoje inicijative unutar ovog projekta koristeći strategiju preimenovanja kako bi ispravili neki državni mehanizam, vratili lopticu ili komentirali određeni fenomen. Radi se o tri ili četiri projekta koji su pokušali preimenovati ulicu, dati ime na primjer mostu u makedonskom slučaju s radom Hristine Ivanoske. Sanja Iveković je istraživala ime ulice nepoznate junakinje i pokušala ga multiplicirati, a Sasha Huber je pokušala preimenovati planinu koja nosi ime poznatog, ali rasističkog umjetnika.
U ovom projektu povezujem radove koji tematiziraju različite teme, imena i kontekste, ali ja ih povezujem u kontekstu pragmatizma. Oni ne promišljaju samo fenomen već pokušavaju koristiti strategiju kako bi promjenili društvo ili ga poboljšali.
KP: Kako onda komunicirati takve umjetničke radove koji pokušavaju sebe involvirati u društvo, reagirati na njega? Dakle, ne samo detektirati problem nego ga i na neki način artikulirati i nadograditi. Kako komunicirati s društvom, s publikom izvan izložbenih prostora?
S.M.: Zbilja ne mislim da postoji strategija koja nije potrebna. Sve strategije su dobrodošle jer usitinu mislim da bi trebali koristiti sve što nam je dostupno. Umjetnici su pokušali niz različitih uzoroka, išli su do parlamenta, do vlade. Pokušali su pogurati i institucije. Ponekad ne bi trebali ignorirati institucije jer one imaju bolji pristup instancama koje sam već spomenula – parlamentu i vladi. Vlada daje novac ovim institucijama i ona želi vidjeti da one uistinu rade. To je zapravo vrsta spajanja između umjetnika, institucija i najviših moći u državi. Naravno, za javnost je jako važno da zna o ovome iz različitih izvora, jer kao što smo vidjeli na otvorenju izložbe u Zagrebu, imali smo odličnu publiku, ali to nije sve. Kampanja Sashae Huber je na internetu i ona je projekt pokušala publicirati gdje god da je mogla, stoga je važna podrška novinara i bloggera. U Skopju smo u sklopu konferencije jedan čitav dan proveli s blogerima. Oni su stvorili novi blog, koji nije bio na početku zamišljen kao integralni dio ovog projekta. Tako smo na neki način iskoristili novi prostor koji nije nužno rezerviran za kulturu i umjetnost, ali tako možemo doći do drugih, do publike koja nije sudjelovala na konferencij. Ali zbilja je važno proširiti vijesti o tome.
KP: Za projekt ste uspjeli osigurati sredstva iz različitih izvora?
S.M.: Moram priznati da sam bila jako sretna jer sam imala dobar početak s Institutom P.A.R.A.S.I.T.E. iz Ljubljane i umjetnikom Tadejom Pogačarom koji je također uključen u izložbu, a i s Mirovnim institutom iz Ljubljane. Upoznala sam kustosice Ivanu Bago i Antoniju Majaču iz zagrebačke Galeriji Miroslav Kraljević te ostvarila partnerstvo sa Stacionom iz Prištine. Potom je uslijedio prvi natječaj. Sudeći prema rezultatima, čini se da je projekt svima bio privlačan. Jedino nas makedonska vlada nije podržala, što je naravno paradoks, ali oni projekt nisu smatrali važnim. Kada danas razmišljam o tome, čini se da vjerojatno nisu bili svjesni ni sadržaja, ni stvarnog značenja projekta. Uostalom, možda je i dobro da njihov novac nije dio projekta, jer ne bih željela da ovaj projekt bude prebojan desničarskom politikom. Ovdje se radi o mnogostrukosti imenovanja i o singularnosti imena, ali ne i o nacionalističkoj ekskluzivnosti imena i identiteta. Tako bi moja ideja zapravo bila u sukobu s desničarskom politikom koja je uglavnom fokusirana na jaki nacionalni identitet. Ovaj projekt je zapravo protiv toga. Zbilja sam bila zaintereserina za promišljanje ovog problema iz različitih kuteva tako da sam imala punu podršku umjetnika, malih institutcija i (stranih) fondacija. Također su nas podržali slovenska vlada te gradovi Ljubljana i Zagreb.
KP: Živimo u malim zemljama i ta nas činjenica ponekad i prisiljava na suradnju s kolegama iz susjedstva. Istovremeno tu okolnost preokrećemo u svoju korist, jer smo nerijetko i zainteresirani surađivati s kolegama iz drugih zemalja. U konačnici nam takve suradnje daju veću slobodu i otvaraju prostor prožimanja različitih mišljenja i glasova. Upravo je to premrežavanje vidljivo i u ovom projektu.
S.M.: Rasla sam kroz ovaj projekt. Kustosica sam od ranih 90-ih, ali sam svih tih godina nastojala nametnuti svoje projekte i svoje koncepte. Ovdje sam otvorila svoju kustosku strategiju drugim ljudima i to je dovelo do drugačijih rezultata. Radilo se o izmjeni, a ne o nametanju vlastitih stavova. Naučila sam puno kroz ovu suradnju, a posebice u Zagrebu gdje smo imali i neke nove radove, ali prije svega odličnu suradnju. Da nije te suradnje sa Zagrebom mislim da nikada ne bih bila u mogućnosti postaviti projekt Sanje Iveković – naime, nisam bila u Zagrebu gdje je ona trebala, a onda i pronašla prave suradnike koji su s njom radili svakodnevno. Doista se radilo o pretvaranju nedostataka u prednosti. Dakle, bilo je nužno surađivati s ljudima koji poznaju kontekst bolje od mene. Tako sam u svakom gradu pronašla ljude koji su surađivali iz lokalnog konteksta, kroz vrijeme smo izmjenjivali informacije. I zato očekujem da će knjiga na kojoj radimo, a koja proizlazi iz istraživanja, biti bogata s podacima. Ja sama to nikada ne bih uspjela. Svi imamo svoje granice i u dvije godine je to gotovo nemoguće. Ali na ovaj način, s punom suradnjom od strane partnera postalo je moguće. Upravo sam zato za ovo događanje u Zagrebu željela staviti imena na promotivne materijale gdje je pisalo – U suradnji s Ivanom Bagom i Antoniom Majačom. Ponekad ne odaš poštovanje ljudima s kojima si radio. Iako je projekt započeo na moju inicijativu, on je rastao i razvijao se kroz suradnju i to sam željela priznati i pokazati.
KP: Kakva je makedonska umjetnička scena?
S.M.: Surađujem s umjetnicima srednje generacije koji više nisu tako mladi, ali nisu ni etablirarni. Nažalost, zbog veličine Makedonije čak i jako dobri umjetnici nisu prepoznati i to je jedan od razloga zašto je broj makedonskih umjetnika u ovom projektu veći od broja onih iz drugih država. Htjela sam im dati prostor i mogućnost da izlažu u Zagrebu koji dugo nije ugostio izložbu ove generacije. To je kontakt s umjetnicima poput Hristine Ivanovske, Olivera Musovića, Liljane Gjuzelove, Žaneta Vangeli i Dejana Spasovića i Saše Stanojkovića. Nikada nisam organizirala isključivo makedonsku izložbu temeljenu na makedonskom nacionalnom identitetu. Želite li vidjeti umjetnike iz regije, razumijeti ih kao švedske i finske umjetnike, onda im trebate dati mogućnost da izlažu rame uz rame s umjetnicima iz različitih zemalja. Za mene kao kustosicu je stoga ovo zagrebaško iskustvo tako posebno.
KP: Kakva je uloga kustosa u suvremenoj umjetnosti?
S.M.: Moram sada reći nešto iskreno. Nikada nisam bila upoznata s igrom moći kustosa i uvijek sam pokušavala pregovarati svoju ulogu kustosa. Puno sam više bila zainteresirana za suradnju nego za hijerarhiju. Zato sam iskoristila ovu priliku da delegiram i surađujem. Danas kustosi počinju shvaćati da moraju otvoriti svoj rad. Drago mi je da se dogodio ovaj preokret, odmak od položaja jedne osobe iz 80-ih. Ali kao kustosica puno sam više zainteresirana za istraživanja. Budući da ona oduzimaju više vremena, onda su dugotrajni projekti itekako dobrodošli. I jako sam kritična spram projektata koji su brzi, spram hiperprodukcije – dobiješ tako mnogo projekata koji nisu osmišljeni.
Objavljeno
Objavljeno
