Kontinuitet društvenih sukoba

Piše: Martina Domladovac

Posljednje ovogodišnje predavanje ciklusa Centra za radničke studije posvećenog klasnoj problematici održali su Sven Cvek, Snježana Ivčić i Jasna Račić, na temu kontinuiteta društvenih sukoba na primjeru Borova od 1987. do 1991. godine. Centar za radničke studije bavi se teorijskom problematizacijom intelektualne i političke praznine nastale odbacivanjem marksističke teorijske tradicije iz javnog i akademskog prostora, a osnovan je s ciljem suprotstavljanja takvim trendovima. Centar želi doprinijeti i reafirmaciji nedogmatske, kritičke i nesektaške marksističke tradicije u Hrvatskoj i široj regiji, s posebnim naglaskom na reafirmaciji marksističke kritike političke ekonomije. Ovogodišnji ciklus predavanja Klasna prelamanja obrađivao je klasne dimenzije suvremenih lijevih političkih strategija, kao i specifične klasne dinamike u uvjetima raspada jugoslavenskog projekta.

Na predavanju Kontinuitet društvenih sukoba: Borovo 1987. – 1991., 22. prosinca u Galeriji Novoj, predstavljeno je istoimeno istraživanje proizašlo iz grupnog završnog rada CMS-ovih Mirovnih studija. Istraživanje radničkih štrajkova kombinata Borovo teži rekonstruiranju iskustva radnika u trenutku duboke ekonomske krize i sveobuhvatne društvene reforme, dok se apstraktni pojmovi poput “demokratizacije” ili “tranzicije” pokušavaju demistificirati na razini konkretne radne i društvene organizacije. Istovremeno, istraženi su procesi potrebni kako bi se logika funkcioniranja jednog sistema, jednog grada i jednog poduzeća zamijenila novom.

Sven Cvek s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predstavio je teorijsku pozadinu istraživanja Borovskih štrajkova, koje se između ostalog bavi i pitanjem kako se “klasno” pretvorilo u “nacionalno”. Istraživanje kreće s pozicije radništva i otpora sveobuhvatnim reformama kojima je postepeno uvođen kapitalizam u vrijeme kada je društveni standard počeo nezaustavljivo padati. Kombinat je zbog svoje multietničnosti poznat i kao “Jugoslavija u malom”, a krajem osamdesetih godina zapošljavao je oko dvadeset tri tisuće radnika. Kroz specifičnost slučaja Borova, koji je predstavljao prototip Jugoslavenske industrijalizacije i socijalizma, može se promatrati i ostale jugoslavenske procese transformacije, privatizacije i pojave nacionalizma. 

Na Cvekovo uvodno izlaganje nadovezala se politologinja Snježana Ivčić koja je predstavila ekonomsku pozadinu SFRJ osamdesetih godina, kao preduvjet društvenih previranja u Vukovaru, ali i cijeloj Jugoslaviji. Velika inflacija, nemogućnost kreditiranja i nelikvidnost proizveli su sve češću, novu retoriku u medijima gdje se sve više spominje tržište, poduzetništvo i privredne reforme. Zakonima koji su donošeni između 1988. i 1991. godine postupno su gašena poduzeća. Stečajevi su često zloupotrebljavani i u pravilu su bili priprema za pretvorbu i otpuštanje radnika. U tom razdoblju rapidno raste nezaposlenost, smanjuje se društveni standard, a štrajkovi su jedina reakcija radnika na donesene zakone i mjere štednje. U to vrijeme svi prosvjedi i zahtjevi radnika isključivo su ekonomske prirode, te još uvijek nema nacionalizma. No, gašenjem samoupravljanja onemogućeni su radnički savjeti i ostale slične skupštine gdje su se ljudi sretali, izjašnjavali i komunicirali, što je uzrokovalo daljnju alijenaciju radnika i odvajanje od zajednice.

Predavanje je završila Jasna Račić iz CMS-a, izlaganjem o istraživanju konkretnog slučaja Borova koje uključuje dokumentaciju, radničke i druge dostupne novine iz tog vremena, ali i intervjue sa petnaest osoba koje su podijelile svoja iskustva i sjećanja na radničke pokrete u kompleksu tvornica o kojima je tada na neki način ovisilo oko sto tisuća ljudi. Vukovar je uvijek slovio kao grad s visokim standardom, no to nije proizlazilo tek iz plaća nego svih socijalnih funkcija koje je Borovo vršilo, kao što je osiguranje stanovanja, vrtića ili škola, a rezanje tih beneficija bio je velik gubitak za grad. Svi procesi transformacije Borova počinju se realizirati 1990. godine kada od kombinata nastaje sedamnaest različitih poduzeća. Sustav koji je od početka zamišljen kao kombinat međusobno zavisnih jedinica time se počeo urušavati. U početku su radnici štrajkovima osim isplaćivanje dohotka, zahtijevali i cijeli niz mjera kojima je trebao biti osiguran nastavak proizvodnje, no nakon parcijalizacije poduzeća, radnici su razjedinjeni i njihove mogućnosti zahtjeva ograničene. Zanimljivo je kako je 1990. godine, u vrijeme kada se u Hrvatskoj već osjećala nacionalistička napetost, u tvornici odlučeno da se u vrijeme Božića neće raditi, na što su radnici upozoravali kako se teška situacija u poduzeću ne bi trebala rješavati na taj način. U proljeće 1991. godine postalo je očito kako će začajan broj borovskih poduzeća završiti u stečaju. Velik broj radnika je na čekanju, nema nikakvih informacija i širi se panika. Također, radnici nisu u stanju plaćati stanarinu i komunalije, što dovodi do šire paralize funkcioniranja grada, rasta nezadovoljstva i traganja za bilo kakvim rješenjem.

Nakon rasprave koja je uslijedila, a dotaknula se metodologije rada i eventualnih elemenata koje bi još valjalo uključiti u istraživanje, najavljeno je kako će se ono u narednom periodu nastaviti dalje s ciljem obuhvaćanja šireg konteksta produbljivanja krize i pojave nacionalizma.