Statistika i kultura

Izbor iz tjedna u medijima

Piše: Vatroslav Miloš

U nasušno potrebnom tekstu naslovljenome Prosječna plaća kao lažni indikator životnog standard Vuk Vuković na Biltenu pojašnjava zašto je ova “najkorištenija statistička informacija” zapravo potpuno pogrešan smjerokaz života kojim većina građana živi: “[N]a primer, ako od ukupno deset plata šest iznosi 500 eura, dve 2.000, a poslednje dve 3.000, prosečna plata bi bila 1.300 eura, što nam, s obzirom da više od polovine plata u ovom primeru iznosi 500 eura, ne govori mnogo. U ovom slučaju, prosečna plata nije ‘tipični’ predstavnik i ne može da se kaže da ‘tipični radnik’ u takvom hipotetičkom preduzeću ima platu od 1.300 eura”.

Kad smo već kod statistike, podatak da Hrvatska uz Španjolsku i Grčku ima najveći broj nezaposlene mladosti kao kakav zloguki kor pjevaju već i proverbijalne ptice na grani. A kako sada stvari stoje, tom će se brojkom i dalje manipulirati Mrsićevom ciničnom mjerom “Stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa”. Naime, kako piše Jasminka Filipas u Forumu: “Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za zapošljavanje ovih je dana, naime, ukinulo ograničenje prema kojem se mlade ‘volontere’ u realnom sektoru moglo nastaviti stručno osposobljavati godinu dana (rad za 1600 kuna) samo ako je poslodavac primio u radni odnos 50 posto prethodno tako angažiranih ‘volontera’ ili ako su mladi, uglavnom visokoobrazovani, sami odbili posao u tvrtki u kojoj su se stručno osposobljavali. Tog ograničenja više nema, pa će poslodavci nakon što nekoga ‘stručno osposobe’, umjesto da mu ponude ugovor s nekakvom normalnijom plaćom, te mlade ljude jednostavno moći otpustiti i opet zaposliti nove za 1600 kuna”.

Teško da bi nekoga više zapravo moglo zanimati što grupa U2 može novoga dati popularnoj glazbi. No priča o njihovom novom albumu klimaks je priče o mašineriji – i medijskoj i ekonomskoj – koja iza svega toga stoji. “Songs of Innocence poučna je priča”, piše Alexander Billet za Jacobin, “o tome kakvu vrstu impotentne prosječnosti možemo očekivati svi mi koji entuzijastično – i neironično – prihvaćamo umjetnički etos tržišta”. A ovaj je tekst ujedno i podsjetnik da se o popularnoj glazbi (a pogotovo o glazbenoj industriji) mora i može pisati na drugačiji način. 

Doba je godine kada se u javnome životu književnosti sa strepnjom očekuje proglas “Osamnaestorke”, odnosno članova Švedske akademije koji odlučuju o dodjeli Nobelove nagrade za književnost. Ovogodišnji je dobitnik francuski književnik Patrick Modiano, prijevod njegova romana Ulica mračnih dućana (“Rue des boutiques obscures”) dostupan je na našem tržištu još od 1980. godine, a Fraktura je 2005. godine izdala i roman Mali dragulj (“La Petite Bijou”). U kratkom, ali informativnom tekstu Alexandre Schwartz u New Yorkeru može čitati više o Modianovom životu i književnom radu. 

Kroz seriju fotografija u Guardianu možete uroniti u “neobičan i nevjerojatan” svijet knjižara od Škotske do Kambodže.