Sloboda govora mržnje

Piše: Vatroslav Miloš

Kuća ljudskih prava i GONG pozvali su nadležne institucije da podnesu kaznene prijave u vezi s povicima na prosvjedu pred zgradom Vijeća za elektroničke medije (VEM) održanom u organizaciji zagrebačke Hvidre zbog trodnevnog oduzimanja koncesije televiziji Z1. Nadležne su institucije, naravno, promptno reagirale. “Na jučer održanom prosvjedu ispred i u široj zoni Agencije za elektroničke medije u Jagićevoj ulici, okupilo se između 4000 i 5000 prosvjednika”, poručili su iz PU zagrebačke za tportal, “Tijekom prosvjeda dio prosvjednika kraće vrijeme uzvikivao je ‘za dom spremni’. Zbog iznimno velikog broja prosvjednika osobe nisu identificirane niti je zasad utvrđena osnova sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela ili prekršaja”. 

Reakcije pljušte na sve strane, ali ne i od strane predstavnika vlasti, što i ne čudi, budući da je, kako kaže Helena Puljiz, na skupu za “slobodu govora mržnje” bilo više zastupnika Hrvatskog sabora, uključujući i njegova potpredsjednika Ivana Tepeša. Tepeš je za HRT izjavio da je – u slučaju ukidanja koncesije televiziji Z1 – trebalo pričekati reakciju DORH-a koji je, prema njemu, “zakonom predviđen da određuje što je govor mržnje”. Čini se da potpredsjednik Sabora ne zna da je sasvim u ingerencijama Vijeća za elektroničke medije, kao javnog regulatornog tijela čiji statut i ravnatelja, odnosno predsjednika potvrđuje Sabor, donositi odluke o privremenom ili trajnom ukidanju koncesija na temelju kršenja zakona.

“Govor mržnje nema nikakve veze sa slobodom govora već je upravo njegova suprotnost. To je čin etiketiranja, isključivanja, ponižavanja i linča kojem su pribjegli današnji prosvjednici ispred Vijeća za elektroničke medije, a koji onemogućuje bilo kakav dijalog”, poručuju iz GONG-a i Kuće ljudskih prava.

Problem sa slobodom govora je taj što većina ljudi misli da se radi o univerzalnom i apsolutnom pravu da se javno kaže bilo što, bez obzira krši li se zakon. Sloboda govora, odnosno izražavanja misli, kako ga definira Ustav RH, “obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa”, no već u sljedećem članku ta se sloboda pojašnjava izričitom zabranom: “Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti”. Jasan je i Kazneni zakon: “Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine”. 

Bez obzira na sve ove jasnoće, a koje bi trebale funkcionirati kao relevantan zaštitni okvir za sve građane, on se – jasno je iz brojnih primjera izvikivanja i isticanja fašističkih parola u javnom prostoru – primjenjuje tek selektivno, paušalno i uz najveće moguće nejasnoće. Čak i ako policija nije bila u stanju identificirati partikularne počinitelje, sasvim je sigurno upoznata s onima koji su sukladno odredbama Zakona o javnom okupljanju taj skup i prijavili. Sve to itekako podsjeća na jedan poznat i još uvijek aktualan slučaj. A da su svi pred zakonom jednaki, jamči nam Ustav, ali smo valjda svi već dovoljno zreli da znamo da to i nije baš tako.