

Piše: Vatroslav Miloš
Gledajući unatrag, a uzevši u obzir isprepletenost tehnologije i stvarnosti, do sada vjerojatno niti jedna generacija nije bila toliko svjesna ili, bolje reći, neposredno upoznata s činjenicom da je društvena tektonika svijeta u kojem živimo, najblaže rečeno, u stanju kritične poremećenosti. Ne treba se zavaravati, planet kojeg nevjerojatnom brzinom nastojimo uništiti, naše prisustvo nikada nije činilo posebno ugodnim, no ukoliko se u ovome trenutku zbrišemo s lica zemlje, nitko neće moći reće da nije znao ništa o nadolazećoj katastrofi. Pogledajmo samo stanje u regiji: terorističke skupine pokušavaju preuzeti Kumanovo, dio beogradskog javnog prostora postaje potpuno nedostupna enklava premrežena poslovnim neboderima i stambenog prostora čija je dostupnost prosječnom građaninu ravna znanstvenoj fantastici, fundamentalisti napadaju policijske postaje, makedonska vlada zataškava policijska ubojstva, a ista ta policija prosvjednike napada šok bombama, suzavcem i vodenim topovima, dok na zagrebačkome glavnom trgu defiliraju pravomoćno i nepravomoćno osuđeni ratni zločnici i pjevači koji svoju egzistenciju duguju fašističkom pokliču snimljenom na magnetofonsku traku i šalju ultimatume još uvijek legalno od naroda izabranoj vlasti. “Tko na tvrdoj stini svoju povist piše“, veli Boris Dežulović, “tom ne može nitko budućnost da napiše”. Uz srdačne pozdrave iz stoljeća sedmog.
Istovremeno, u svim tim neobičnim povijesnim inverzijama, čini se da su se i obračuni kriminalnog podzemlja – kojima smo često svjedočili krajem prošlog i početkom ovog stoljeća – vratili na naše ulice. Jednome od protagonista tog miljea, Vinku Žuljeviću Klici, dirljivu je posvetu u svojoj emisiji uputio trenutno moguće i najkontroverzniji od kontroverznih novinara, Velimir Bujanec.
Svijet je posljednjih tjedana čvrsto upirao oči u Veliku Britaniju. Na općim izborima održanima 7. svibnja pobjedu su odnijeli konzervativci Davida Camerona osvojivši 331 mjesto u parlamentu, a laburistički je kandidat Ed Miliband, iako je stranka završila na drugom mjestu s 232 mjesta, podnio ostavku na mjesto predsjednika stranke. Na krilima nedavnog referenduma za nezavisnost Škotske, Nicola Sturgeon je SNP-u osigurala 56 mjesta u parlamentu. Otočki je laburistički projekt, kao i njegov kontinentalni socijaldemokratski pandan, izdao svaku vrijednost za koju se povijesno zalagao. Ovaj poraz samo je još jedan u nizu dokaza za tu tezu. “Ono što nam je potrebno”, piše Owen Jones u Guardianu, “jest pokret ukorijenjen u životima ljudi iz radničke klase i njihovim zajednicama. Budućnost milijuna ovisi o tome”. Također, ovdje upućujem i na post-izborni članak Richarda Seymoura objavljen u Jacobinu te preporučujem predavanje posvećeno “neoliberalnoj državi i socijalističkom izazovu” koje će održati na Subversive Festivalu u srijedu, 13. svibnja.
“Mantra liberalističkog individualizma koja počiva na ideji ‘poduzetničkog duha’ i ‘osobnog izbora’ koje nema veze s društvenom odgovornošću, podjednako se realizira i u buržoaskom feminizmu”, ističe Ankica Čakardić u intervju koji su s njom za Libelu vodili Vesna Konigsknecht i Karlo Jurak. Na pitanje “trebamo li se još uvijek boriti” Čakardić odgovara: “To je gotovo stvar urgencije. Borimo se u okviru kontinuirane feminističke edukacije i širenja feminističke fronte, uključujući različite političke subjekte – od grassroots lijevih inicijativa i aktivististkinja/aktivista, preko povezivanja ženske civilne scene i u post-jugoslavenskom kontekstu, “terenskom” praksom prema principima rada AFŽ-a, gurajući ženske sindikalne sekcije sa smislenom političkom agendom i u alijansi s drugim lijevim saveznicima, od zelenih, preko inicijativa za zajednička dobra do studentskog pokreta koji je na ovim prostorima odigrao veoma važnu političku ulogu”.