Tema “Profanirati znači vratiti općoj uporabi ono što je bilo izdvojeno u područje sakralnog”. Ta je definicija Arijadnina nit koja usmjerava čitatelja na putovanju kratkim prozama naslovljenim Profanacije, sretno smještenima na pola puta između filozofije i književnosti. U njima je Agamben ponovo okupio najurgentnije i najaktualnije motive svojih razmišljanja: od teorije subjekta, koju formulira kroz prizmu intimnog odnosa između Genija i Ja, do problema mesijanskoga vremena, izloženog u konkretnim figurama i iskustvima; od parodije kao književnog modela do čarolije kao etičkog kanona; od teorije želje do teorije geste i izraza. Najdulji pak tekst, po kojemu je knjiga i dobila ime, u profanaciji otkriva političku zadaću našega doba.
Giorgio Agamben rođen je 1942. u Rimu. Nakon studija prava pohađa Heideggeoove seminare o Heraklitu i Hegelu te provodi istraživanja iz područja ikonologije u Warburgovu institutu. Tijekom formativnog razdoblja upoznaje radove Waltera Benjamina te one iz područja lingvistike i antropologije. Danas je predavač na Università IUAV (Venecija) i Collège international de philosophie (Pariz) te gostujući profesor na nizu europskih i američkih sveučilišta. Autor brojnih studija iz područja estetike, metafizike, filozofije povijesti i (bio)politike. Njegovi radovi doživljavaju međunarodnu recepciju u akademskim i izvanakademskim forumima početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
U Hrvatskoj je posebnu pozornost pobudilo njegovo još uvijek nedovršeno istraživanje genealogije moći na Zapadu, a prevedene su mu knjige Ideja proze, Homo sacer, Ono što ostaje od Auschwitza, Goloća, Izvanredno stanje i Bartleby ili o kontingenciji. Godine 2006. dodijeljena mu je europska nagrada za esej “Charles Veillon”.
Izvor: Meandar
Objavljeno
