Kritika Heath Bunting, The Status Project
Piše: Igor Marković
U klubu MaMa Multimedijalnog instituta 22. ožujka, na proputovanju u Rijeku gdje je sudjelovao na izložbi i konferenciji Transnacionalizmi, britanski umjetnik Heath Bunting održao je predavanje, svojevrsni tour de force svojeg dosadašnjeg rada/života, u kojemu je povezao svoje umjetničke početke s trenutnim preokupacijama. Nakon trideset godina djelovanja, za Buntinga danas slobodno možemo reći da se radi o kanonskom umjetniku (nedavna izložba u londonskoj Whitechapel Gallery uz bok JMW Turneru to dobro ilustrira) koji se okušao i dokazao u različitim medijima, formama, akcijama, vizualizacijama i dokumentacijama. Kako sam kaže, uvijek se bavio pre(vazi)laženjem granica između umjetnosti i svakodnevnog života, fokusirajući se na ključnost informacija i, nerijetko, jednostavno, grubo, sirovo djelovanje. To vrijedi za njegove rane radove, grafite i street art osamdesetih, preko info- i bio-projekata devedesetih, kada se uz Aleksa Šulgina i Vuka Ćosića pozicionira kao pionir net.art-a, do aktualnih inherentno interdisciplinarnih visokotehnološki sofisticiranih mapiranja identiteta, ali i stvarnosti same.
Njegov interes za “izgradnju” otvorenih struktura i komunikacijskih sustava proizlazi iz svakodnevnog propitivanja i razotkrivanja dominantnih narativa. Preokupacija mehanizmima (kontrole) javnog prostora – stvarnog i virtualnog – teži identificiranju granica sustava i u pravilu rezultira intervencionističkim umjetničkim projektima i praksama. “Sustavi upravljanja postoje jer ljudi vjeruju u njihovu funkcionalnost i njihovu vrijednost”, kaže Bunting objašnjavajući kako sustav nastaje kao kolektivni rezultat svih akcija, vrijednosti i uvjerenja njegovih sudionika. Načini disrupcije, razrahljivanja (kako bi rekao Vladimir Biti, sljedeći deCerteaua) tog dominantnog diskurza, vidljivi u svakom radu Heatha Buntinga, proizilaze iz razumijevanja samoga sustava, bez obzira radi li se o “uličnoj” akciji na stanici Kings Cross – kada je na webu objavio brojeve telefona javnih gornica i pozvao korisnike da ih nazovu u točno određeno vrijeme – ili o još uvijek aktualnom Status Projectu.
Giorgio Agamben (What is an apparatus) aparatom smatra sve što na neki način ima kapacitet uhvatiti, usmjeriti, odrediti, presresti, modelirati, kontrolirati ili osigurati geste, ponašanja, mišljenja ili diskurze živih bića. Ne referira se, kao što je to učinio Foucault, isključivo na disciplinu ili na panoptikon, već na bilo koji aparat koji se povezuje s moći. Računala, mobilni telefoni, satelitska navigacija kao i sam jezik, za Agambena su aparati. Naša borba s njima rađa procese subjektivizacije iz kojih nastaju korisnik mobitela, web surfer, pisac, umjetnik, aktivist… Aparati imaju predispozicije za neograničen rast dopuštajući da se naša našu subjektivnost paralelno širi.
Ova Agambenova teza stara desetak godina, potvrđena je i na jedan način dovršena, kada pomislimo na prisutnost brojnih digitalnih mreža (od Interneta do lokalnih, pa i osobnih intraneta) i uzmemo u obzir njihovu moć, kao i cijenu koju plaćamo za mogućnosti koje nude. Milijuni misli, interesa, potreba i želja, vještina i sposobnosti svakodnevno se distribuiraju nematerijalnim prostorom mreža, oblikujuću nebrojene identitete. Kroz stalno razvijajuće mehanizme prikupljanja podataka koji se odnose na zdravlje, obrazovanje, rad, financijsko stanje, komunikaciju, mobilnost i društvo, rođeno je “tijelo podataka”, nematerijalna i, barem u početku, brižno skrivena strana jastva koja olakšava identifikaciju. Riječ je o “fašističkom bratu” virtualnog tijela (kojega je početkom devedesetih slavio nedavno preminuli John Perry Barlow), u potpunosti na usluzi nadnacionalnim korporacijama, policijskim državama, u težnji za “savršenim panoptikumom”.
No može se reći, vraćajući se Agambenovoj i Foucaultovoj definiciji aparata, i da je podatkovno tijelo krajnji proizvod biotehnike. Informatika se koristila kao metoda primjene biomoći još od 18. stoljeća, s prvim primjenama demografskih i statističkih podataka na kontrolu stanovništva. A ako je pojedinačni čovjek kao živo biće postao fokus interesa, a sam život postao nadzorljiv i mjerljiv, uz ispriku sigurnosti i prevencije, što se danas promijenilo s novim podatkovnim tijelom? Ne suočavamo li se s istim izgovorima za agregiranje i kontrolu naših podataka? Nisu li slični mehanizmi kontrole i normizacije između živih bića i njihovih procesa subjektivizacije? I možda najvažnije pitanje, u kojoj mjeri ove mehanizme i njihove procese korisnici/građani zapravo percipiraju?
Na sva ta pitanja odgovara Status Project, kapitalno djelo Heatha Buntinga u kojem od 2004. godine istražuje podatkovne identitete koji su proizvedeni (i proizvode se) mimo naše kontrole, u prešutnom (Marcuse bi vjerojatno dodao i konformisitičkom) pristajanju na “novi društveni ugovor”. U osnovi je riječ o administrativnom sustavu koji se bavi dokumentacijom podataka razmijenjenih između osoba i usluga u Velikoj Britaniji. Vremenom je postao relacijska baza podataka koja istražuje veze između osoba i institucija/sustava – banke, komunikacijske tvrtke, zdravstveno i socijalno osiguranje – dokumentirane kartama ili osobnim portretima, koji ističu mrežne odnose između sustava i osobe, s jakim naglaskom na njihov društveni status. Bunting stvara alat/vizualni arhiv kako bi razotkrio obrasce koji se odnose na društveni status i identitet kreirajući narative ili intervenirajući u postojeće, stvaranjem novih identiteta.
Nakon što je stvorio bazu podataka s više od 20 000 unosa, izlistom stotinjak mapa kao portreta osoba, predstavio je kako se naše kretanje (digitalno, ali i analogno), naše transakcije i naše akcije nadziru. Time je postavio niz pitanja o ciljevima takve kontrole, (proizvoljnim) zaključcima koji se izvode, s ispituje i mogućnosti subverzije. Ustvrđujući da se danas identitet sastoji od ljudskog bića, ekvivalentu živog bića Foucaultaa ili Agambena, i umjetnog bića, koja povezuje s pravnim osobama ili korporacijama, Heath se usredotočuje na kapacitete i mogućnosti svake osobe. On stvara portretne karte i poziva gledatelja da ih promatra i postavi pitanje što je to što u konačnici definira podatkovno tijelo. Kao što sam kaže, “većina ljudi zapravo ne razumije tehnologiju i njezinu funkcionalnost. Ako imate pametni telefon, pretpostavljam da ne znate kako on radi u smislu elektronike, što zapravo stvarno radi, to jest, njegovu punu funkcionalnost. Isto je s identitetom. Ljudi ne znaju kako on funkcionira i zapravo ga ne znaju koristiti. Za mene je to jedna od najvažnijih tehnologija današnjice”.
Višekratna međudjelovanja i sjecišta stvaraju portrete stvarnih ljudi (ili kategorija subjekata), otpočinjući s mogućnostima. Fokusirajući se na to što osoba “može” (ili, što joj je dozvoljeno) pokazuje da se svaki kapacitet, svaki potencijal pretvara u zamku samog aparata. Što znači imati pristup Internetu, e-mail adresu ili biti korisnik mobilnog telefona? Kada je netko karakteriziran kao terorist, kršćanin, narkoman ili konformist? Pridjev “sposoban” (able to) koji se namjerno mnogostruko ponavlja na kartama Status Projecta (“sposoban pružiti jedinstveno korisničko ime”,”sposoban za pružanje trenutne poštanske adrese”, “sposoban pružiti novac”), pokazuje da se isti može povezati s vrlo različitim setovima podataka, i pokazuje kako aparat obrađuje spomenuti potencijal.
Stoga, ako je danas išta drugačije u odnosu na 18. stoljeće, razdoblje nastanka biopolitike prema Foucaultu, to je da je danas tijelo sjecište interesa za zbroj njegovih fizičkih, mentalnih i afektivnih sposobnosti, a to nije značajno samo za aparat koji pokušava nadzirati (i u konačnici kontrolirati) ljudsko postojanje, već i za identitet, koji se bori za svoje postojanje. Identitet, temeljen na potencijalnosti ljudskog postojanja, nikada ne može biti zarobljen u cijelosti. Reprezentacija koju nudi podatkovno tijelo može predstaviti jednu ili mnogo ravni, ali nikada sveukupnost, jer (još uvijek) nema aparata koji može uhvatiti život u suvišku (“identiteti nikada nisu jedinstveni”, kako je davno ustvrdio Stuart Hall). Bez obzira koliko suveren sustav nadziranja izgledao, moć uvijek sadrži i otpor. Ili, prema Agambenu, u opoziciji aparata, mogućnost je stvaranja anti-aparata koji može povratiti ono što aparati su prisvojili.
Heath Bunting definitivno slijedi taj pravac jer nije samo kreirao bazu podataka izvan hegemonijskog sustava i proizveo brojne mape – grafičke prikaze međuodnosa identifikacijskih podataka, on je također izgradio anti-aparat kojime se (barem dio) apropriranoga od strane aparata vraća ljudima. Napravio je softver koji proizvodi identitete i nudi ih na prodaju. Pa što ako su svi podaci tih identiteta arbitrarni? Kako blizu ili koliko su daleko od “stvarne” reprezentacija nečijih podatkovnih tijela? Sloboda, kako je rekao Vilém Flusser je kada “igrate protiv aparata”. Odnosno, “ako ne vjeruješ u represiju sustava, možeš odmah umrijeti”, kako kaže Heath Bunting.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
