Potreba za rastom bez kraja

Piše: Martina Domladovac

Nešto više od tjedan dana prije američkih predsjedničkih izbora zbog kojih su debate o klimatskim promjenama u javnosti postale napetije, ali i brojnije, objavljen je film Before the Flood koji se bavi upravo fatalnim posljedicama zagađenja i crnima predviđanjima zemljine budućnosti. Dokumentarac je režirao Fisher Stevens, a prati hollywoodsku megazvijezdu Leonarda DiCapria u trogodišnjem procesu razotkrivanja jednog od najurgentinijeg problema čovječanstva. Film je objavljen 30. listopada na kanalu National Geographica te je omogućena njegova besplatna i široka distribucija preko različitih platformi. U dva dana od objave film je pogledan više od tri i pol milijuna puta. 

Slavna ličnost u ulozi naratora očekivani je mamac visoke gledanosti, no ipak treba naglasiti da DiCapriova uloga u produkciji nije tek posljedica trenutnog hira i potrebe samopromocije, nego očekivan nastavak dugogodišnjeg interesa i bavljenja temom. To je vidljivo i u filmu koji prikazuje progresiju pristupa problemu različitih državnika s kojima je glumac tijekom godina imao priliku diskutirati. Osim toga, film bilježi njegove susrete s različitim znanstvenicima i klimatskim aktivistima te političkim ličnostima od Baracka Obame do pape Franje koje su sve potvrdile i javno priznale da su klimatske promjene stvarne i da ih trebamo shvatiti ozbiljno.

I dok se DiCaprio problemom klimatskih promjena nesumnjivo jako strastveno i angažirano bavi, upitan je pristup njegovom rješavanju koji se ovim filmom zagovara. Čini se kako je Before the Flood prvenstveno namijenjen američkoj publici s obzirom na to da je jedna od njegovih okosnica naglašavanje da problem postoji i da je nastao ljudskim djelovanjem, te raskrinkavanje američkih političara i kompanija koje tvrde drugačije. U svom istraživanju DiCaprio je imao priliku snimiti pustoš katranskih polja Alberte iz kojih se izvlači nafta, požare šuma na Sumatri koje su izazvale tvrtke za proizvodnju palminog ulja, razgovore s predsjednikom Kiribatija, otočne države u nestajanju, i gradonačelnikom Miamija, grada koji je uložio milijune u javnu infrastrukturu kako bi “kupio” još malo vremena prije potopa, a sve kako bi dokazao hitnost stvaranja ujedinjene globalne fronte koja će se oduprijeti povećanju temperature za dva stupnja. Istovremeno, DiCaprio posjeduje jedan cijeli otok, vlasnik je jedanaeste najveće jahte na svijetu te brojnih nekretnina. U jednom trenutku osvrće se na preveliko iskorištavanje zemljinih resursa te spominje kako je njegov ekološki otisak vjerojatno među najvećim, no ne bavi se idejom raspodjele globalnog bogatstva.

U razgovoru sa znanstvenicom u New Delhiju, Sunitom Narain koja ga suočava s činjenicom da američka kućanstva troše daleko najviše resursa, dok trideset posto Indijaca još uvijek nema pristup električnoj energiji, DiCaprio priznaje da se drastična promjena načina života u Americi vjerojatno neće dogoditi. Film se uopće ne bavi teretom koji siromašne zemlje i zajednice podnose da bi one dobrostojeće, a pogotovo nekolicina pojedinaca među koje spada i sam autor, mogle živjeti raskošno. Cijeli film tako kulminira na ideji da se promjenom tehnologije, odnosno visokim oporezivanjem fosilnih goriva koje će dovesti do bržeg razvoja solarne i drugih obnovljivih izvora energije, mogu obrnuti klimatski procesi i stvoriti održivo globalno društvo. Treba imati na umu za koju publiku i s kakvim je ciljem dokumentarac napravljen, no on je i dalje tek odraz greenwashinga euro-američke srednje klase i utopije da se rješenje svih naših problema nalazi iza ugla, dok je u stvarnosti globalni financijski sustav i potreba za rastom bez kraja problem od kojeg trebamo krenuti.