Novine sjenki

Piše: Vatroslav Miloš

Priča o (ne)uspjehu jednih dnevnih novina, ili popularnim žargonom, jednog medijskog projekta, počela je onako kako sve te priče počinju: stihijski, bez plana, koncepta i strukture, sa standardnom tipologijom fantomskih aktera u pozadini kao pokretačima radnje, a prelomila se, opet tipično, na već dobrano išibanim leđima onih koji su imali isplesti tkivo te priče – novinarima i čitateljima.

Sve se to moglo čuti na tribini posvećenoj propalom dnevnom listu 21. stoljeće, održanoj u Novinarskog doma, a na kojoj su sudjelovali Miroslav Edvin Habek, novinar lista, Borna Keserović, glavni urednik u trenutku gašenja lista, Denis Kuljiš, izvršni urednik u trenutku pokretanja novina te Nada Mirković, prva glavna urednica i Saša Vejnović, novinar i urednik u 21. stoljeću. Marjan Jurleka – vlasnik tvrtke Miran dan koja je izdavala novine, čovjek kojega je većina okupljenih, uglavnom onih čija egzistencija ovisi o neisplaćenim plaćama i honorarima, željno iščekivala – ispričao se, kako i priliči ovakvom zapletu, zdravstvenim razlozima. Aljoša Roksandić, većinski vlasnik marketinške tvrtke Digitel i, kako se moglo čitati, čovjek sa stvarnim udjelom u “mašineriji” koja je stajala iza 21. stoljeća, pisanom se izjavom obratio sudionicima tribine u kojoj stoji “od samog početka bio sam uz Jurleku, Kuljiša i njegovu suprugu, ali niti ja niti Digitel nismo bili vlasnici”. Između ostalog, Roksandić je istom izjavom okupljene upozorio da za ono što kažu u javnosti mogu snositi zakonom propisane posljedice.

Novine su ugašene, plaće i honorari neisplaćeni, radnici zatočeni u limbu stečaja koji još uvijek nije proglašen i potencijalne istrage DORH-a, a računi tvrtke su, na ime “pružene usluge oglašavanja”, blokirani od strane Digitela. Kako se moglo doznati na tribini, a prema riječima Denisa Kuljiša i Nade Mirković, prilikom pokretanja novina s Aljošom Roksandićem i Dariom Vinceom (direktor tvrtke Ujedinjene produkcije, članice Digitel grupe, op.a.) pregovarali su kao s “ozbiljnim investitorima”, a ne kao vlasnicima tvrtke Digitel. Unatoč tome, ispostavilo se da će izdavač biti Jurleka i njegova tvrtka Miran dan, a već je nekoliko dana od pokretanja novina, postalo jasno, slažu se Kuljiš i Mirković, da se radi o svemu samo ne o ozbiljnoj investiciji. Borna Keserović, glavni urednik ugašenog tjednika Forum, doveden je kako bi uveo red u organizacijsko rasulo u kojem su se novine nalazile: “Zašto sam ja pozvan? Zato što se ocijenilo da su novine propale. Ja sam došao peti dan, a sljedeći  tjedan sam preporučio ljudima iz Digitela, koji su tada već preuzeli kreativnu kontrolu nad listom, da je to sve upropašteno. Oni se s time nisu složili”.

Kako funkcioniraju stvari možda je najpreciznije sumirao Vejnović ustvrdivši kako je “danas situacija takva da se može za šaku kuna kupiti renomirana novinarska imena” i dodao: “Nismo imali kompjutere, radili smo na unajmljenima, od stare redakcije Vjesnika. Nismo imali službeni automobil, tek jedan unajmljen od rent-a-cara, a i taj se račun naplaćivao kompenzacijom. Mobitele smo morali kupiti sami, redakcija je trebala plaćati račune, no ni to nije poštivano. Fascinantno je kako je cijela jedna redakcija pokrenuta bez novaca”.

Ipak, unatoč svemu izrečenom, teško je ne složiti se s pitanjem, odnosno konstatacijom upućenom iz publike kako je meritum stvari zapravo u uredničkoj i novinarskoj kvaliteti tog izdanja. Uza sve pojedinačne kvalitete i ugled pojedinih novinara i urednika u 21. stoljeću – da ne govorimo o katastrofalnom, ali tako tipičnom posttranzicijskom epilogu s radnicima na cesti – kome je, uistinu, trebao još jedan Večernji list, Jutarnji list ili 24 sata? Ovako, i čitatelji i novinari su se, u još jednom odrazu uvredljive štirijevsko-epehaovske koncepcije novina, ponovno našli kao gubitnici hrvatskog medijskog igrokaza.