Poptika Piše: Martina Domladovac
Dvotjedni klimatski samit u Parizu završio je postignutim dogovorom. Višeminutni pljesak nakon proglašenja rezultata smatra se dokazom velike uključenosti sudionika i državnika u proces pregovora čija se uspješnost uvelike pripisuje diplomatskim sposobnostima francuskog ministra vanjskih poslova, Laurenta Fabiusa. Ipak, uspješnost ovog samita, za razliku od onog u Kopenhagenu prije šest godina, rezultat je prvenstveno dobre pripreme te spremnosti zemalja najvećih zagađivača na postizanje dogovora. S druge strane, kao što je bilo očekivano, zemlje bogate naftom pregovore su pokušavale opstruirati. Tako je Saudijskoj Arabiji dodijeljena titula “Fossil of the Day” kojom su se aktivisti referirali na njihovo ne odstupanje od fosilnih goriva, istovremeno ju proglasivši najmanje progresivnom zemljom.
Podsjetimo, prema trenutnoj potrošnji fosilnih goriva i ispuštanja emisijskih plinova, krećemo se prema porastu temperature od otprilike 5°C u odnosu na predindustrijsko razdoblje, a cilj samita bio je osigurati usporavanje porasta za do 2°C. “Dogovor iz Pariza na snagu treba stupiti 2020. godine, a baziran je na nacionalnim ciljevima pojedinih zemalja. Zbroj predloženih nacionalnih ciljeva svijet trenutno vodi u zagrijavanje od 2.7° do 3.7° C, te je jasno da s ovakvim dogovorom i dalje nismo ni blizu sprečavanja klimatskih promjena”, kaže Luka Tomac, koordinator klimatskog programa Zelene akcije.
Da mnogi nisu zadovoljni usvojenim dokumentom dokazuje i izjava zamjenika direktora Centra za istraživanje klimatskih promjena Tyndall, Kevina Andersona, koji naglašava kako je “kopenhagenski tekst uključivao emisije zrakoplovnog i brodarskog prijevoza, koje su ekvivalent britanskim i njemačkim emisijama zajedno, no Pariški sporazum ih ne spominje”. “Kako bismo uopće imali šansu postići dogovoreno smanjenje za 1.5°C, moramo zadržati barem osamdeset posto poznatih zaliha fosilnih goriva u zemlji i odmah zaustaviti istraživanje i eksploataciju novih izvora. Moramo zaustaviti smanjivanje šuma i reducirati druge stakleničke plinove kao što je metan, utjecajem na glavne pokretače, na primjer rastuću mesnu industriju. Pariški sporazum ne sadrži ni naznake pojmova kao što su fosilna goriva, ugljen, nafta, benzin niti uzgoj životinja, proizvodnja palminog ulja i drugih industrija koje uzrokuju deforestaciju”, poručuje Steffen Kallbekken, direktor Centra za politike internacionalne klime i energije.
Dallas Goldtooth iz organizacije Indigenous Environmental Network ističe drugi veliki problem koji nije adresiran, takozvane pravedne tranzicije, “koje podrazumijevaju da bi vlade školovanjem i financijskom potporom trebale osigurati da radnici fosilnih industrija mogu pronaći alternativna zaposlenja. Pravedna tranzicija spomenuta je u uvodu, ali ne i u razradi teksta Sporazuma, kao ni zahtjevi za poštivanjem i uvažavanjem ljudskih prava. Time su osobito pogođene zajednice starosjedioca područja ugroženih klimatskim promjenama te zemalja u razvoju”.
Uspješnost Sporazuma na kraju se može svesti tek na činjenicu da je unatoč svemu postignut, te spoznaju da je svijet ujedinjen u nastojanjima da spriječi klimatske promjene, iako su ta nastojanja za sada neznatna.
ObjavljenoObjavljeno
