Tema Piše: Tomislav Žilić
Inicijativa The European Heritage Label pokrenuta je kako bi se svim državama članicama Europske unije omogućilo da posebnoj kulturnoj i spomeničkoj baštini osiguraju status baštine na europskoj razini te tako povećaju vidljivost tih lokaliteta ili materijalnih tvorevina u cilju promoviranja lokalne kulturne ponude. Na ovogodišnjem preliminarnom popisu našlo se 18 lokaliteta, uključujući i par iz Hrvatske – Muzej krapinskih neandertalaca te industrijska baština grada Rijeke. S obzirom da inicijativa naglašava da ti lokaliteti simboliziraju europske ideale i vrline te da donose kolektivne beneficije kroz umrežavanje i razmjenu dobrih praksa upravljanja, nije naodmet osvrnuti se na ideale i prakse koji se povezuju s domaćom industrijskom baštinom.
Podsjetnici na nekadašnju industrijsku slavu bivše Jugoslavije rašireni su diljem šire regije, samo što danas rijetki od tih prostora imaju nekakvu bitnu funkciju; one koji nisu srušeni ili prenamijenjeni u suvremene proizvodne pogone polagano nagriza zub vremena. Najčešći problem upravo je prenamijenjivanje tih prostora, koje se teško provodi zbog čestih nerazjašnjenih imovinsko-pravnih odnosa, vječnih repova iz vremena nasilne privatizacije te napose neumorivo spore birokracije. Funkcionalni prostori diljem zemlje najčešće su pod upravljanjem regionalnih ili lokalnih vlasti koje odlučuju o mogućim izdavanjima tih prostora zainteresiranim stranama.
S obzirom da većina domaćih organizacija nezavisne kulture nema osiguranu adekvatnu infrastrukturu, često se okreću napuštenim objektima, poput bivših vojnih ili industrijskih kompleksa, te time ne samo da pronalaze mjesto za svoj rad već i stvaraju prilike za društveni i kulturni angažman u lokalnim zajednicama. Inicijative koje su do sada napravile značajnije iskorake u osvještavanju važnosti dodjele neiskorištenih prostora tih profila su primjerice Društveni centar Rojc u Puli i Inicijativa 1729/2 u Čakovcu, od kojih prva već dugi niz godina aktivno radi na kulturnom pluralizmu i promoviranju izvaninstitucionalne kulture, dok potonja u posljednjih godinu dana pokušava iz prostora napuštene vojarne stvoriti nezavisni društveno-kulturni centar.
Općeniti izazovi s kojima se takve inicijative susreću nisu samo infrastrukturnog već i organizacijskog tipa, a tiče se mogućnosti dugotrajnog funkcioniranja, posebice u svjetlu neadekvatne potpore nadležnih institucija u održavanju i vođenju tih prostora. Nažalost, odsustvo svijesti o važnosti samih prostora i potencijalne prenamjene u mjesta proizvodnje društveno korisnog sadržaja predstavlja problem koji se često teško zaobilazi. Problem je to i javnosti nedovoljno senzibilizirane na potrebu očuvanja industrijske baštine, ali i važnosti društvenih i kulturnih sadržaja koje takve inicijative promoviraju. Upravo na primjeru Rijeke vidljivo je u kolikoj je mjeri postizanje takve svijesti izazov, bez obzira na glazbene i kulturne inicijative u bivšim tvornicama Hartera i Rikard Benčić i sustavnom radu na isticanju važnosti industrijske baštine.
Lokalne vlasti tako najčešće vide drugu stranu novčića u ovoj priči, kao što može posvjedočiti izjava Ivana Šarara, pročelnika Odjela za kulturu Grada Rijeke, koji smatra da neiskorištenim prostorima treba “pristupiti što fleksibilnije, odnosno ne treba razmišljati o industrijskoj baštini samo u kontekstu razvoja kulturnih djelatnosti, već i njezinoj revitalizaciji u smislu proizvodnje i stanovanja, pa čak i o mogućnosti rušenja”. No, ovu izjavu valja uzeti sa zadrškom s obzirom na činjenicu da je dana povodom projekta USSUD2 koji se izravno tiče očuvanja industrijske baštine koji je pokrenuo sam Grad Rijeka u suradnji sa sveučilištem. Situacija nije pretjerano drugačija ni na širem istarskom području, koje je jednako bogato industrijskom infrastrukturom, a gdje se već niz godina glasno lobira za što veće investicije stranog kapitala u smjeru izgradnje turističkog i zabavnog sadržaja, poput neslavnih golf terena, koje jednako ugrožavaju mogućnosti društveno odgovornijeg iskorištavanja tih kapaciteta.
Stoga ne bi bilo pretjerano zaključiti da usprkos povećanom europskom interesu za “simboličku vrijednost” industrijske baštine, u lokalnom kontekstu nedostaje potpore, svijesti i interesa o pravim mogućnostima tih i sličnih prostora te potencijalne dobrobiti za lokalne zajednice. Dok odgovorni simpatiziraju gentrifikaciju, rušenje te privatizaciju i mogućnost okretanja profita na takvim lokalitetima, izgledno je da će iskorištavanje njihova potencijala ostati nesigurno kao i do sada.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
