Društvo slobodnih informacija

Piše: Leonila Marač

Po prvi puta u Hrvatskoj, Filozofski fakultet u Rijeci se pridružio ostatku svijeta te 26. i 27. listopada održao niz radionica, predavanja i diskusija na tu temu. Manifestacija se održala u atriju fakulteta, gdje se u ležernoj atmosferi raspravljalo o vrlo bitnim pitanjima, poput definicije intelektualnog vlasništva, slobodnog kolanja informacija i znanja na Internetu, povezanosti ljudske djelatnosti s ekonomijom i politikom te je li ideja vlasništvo pojedinca ili korporacije.   

Drugog dana manifestacije u 17 sati održana je rasprava pod radnim nazivom: Digitalna glazba i remix kultura, u kojoj su, između ostalih, sudjelovali Ivan Šarar, pročelnik riječkog Gradskog odjela za kulturu, basista Davor Podpankovski i  dj Pero Despero. Iako se rasprava održala na stepenicama u atriju Fakulteta, na najprometnijem djelu, uspjela je održati zanimanje svih okupljenih i gotovo premašila dogovoreno vrijeme trajanja od sat i pol. Moderator Luka Rodela, na početku je naveo tematski okvir rasprave koja se fokusirala na tome treba li se dopustiti besplatno skidanje muzike s Interneta ili je to potkradanje materijalnih prava autora koji ne mogu naplatiti svoj rad. Većina se složila sa činjenicom da je vrlo mali postotak onih umjetnika koji mogu živjeti isključivo od svoje umjetnosti, u ovom slučaju glazbe, te da postoji veliki broj glazbenika koji su na rubu egzistencije. “Društvo koje funkcionira na ekonomskim temeljima treba dopustiti umjetnicima da rade”, rekao je Davor Podpankovski te istaknuo da umjetnici koji gladuju nisu uspjeli naplatiti svoju “vrijednost” u  ekonomskoj sferi, koja je jedina mjerljiva. 

Pero Despero je postavio pitanje može li se copyright primjenjivati na glazbu i umjetnost isto kao i na pisani tekst te dodao da se ne treba pridržavati starih pravila copyright kulture. Obzirom da remix nastaje kao intervencija na ‘originalu’, raspravljalo se i o korištenju originala u glazbi i autorskoj vrijednosti jednog i drugog djela. Većina sudionika složila se s time da je remix jedinstveni pečat umjetnika i da je jednako vrijedan po kriterijima kreativnosti i umjetničke ideje.

“Ideja je kopija svega onoga što je umjetnik doživio u životu, a glazba je sve ono što je utjecalo na umjetnika”, čulo se na diskusiji. Treba li onda ići tako daleko i reći da smo svi dužni dio vlasništva onome što je bilo prije nas? Ako se složimo da je sva glazba društveni produkt i da je copyright posljedica ekonomskog sistema kojega je opet odredilo društvo, možemo li reći da je svako vlasništvo, vlasništvo civilizacije? Vjerujemo li onda uopće u privatno vlasništvo i dokle zapravo seže autorsko pravo?

Nakon sat i pol ležernog diskutiranja, rasprava je stala na izjavi: “Ili vjerujete u privatno vlasništvo ili vjerujete u ne-vlasništvo!” te “Gdje staje rast? Koliko netko treba biti popularan da bi bio zadovoljan?”