Marx, arapsko proljeće i talijanska ljevica

Uzimajući deset najčešćih prigovora marksizmu (dovodi do političke tiranije, sve svodi na ekonomiju, utjelovljuje oblik historijskog determinizma i sl.), Terry Eagleton u analizama svake od tih kritika pokazuje kako su one tek bijedna travestija izvorne Marxove misli. 

Nakon promocije knjige, u 19 sati održat će se okrugli stol na temu Je li Balkan novi Magreb?. Ovaj okrugli stol ima za cilj ponuditi odgovore na sljedeća pitanja: što se doista događa na Balkanu? Je li “Arapsko proljeće” utjecalo na navedena zbivanja? Da li, unatoč očitim razlikama sa situacijom na Bliskom Istoku, možemo naći i neke sličnosti? Što je doista u korijenu ove erupcije bijesa i kakve je zahtjeve donijela? Kako se odrediti prema pojavi novih progresivnih političkih aktera koji se pojavljuju u trenutku u kojem raste desni populizam? Mogu li direktnodemokratske prakse upotpuniti ili čak zamijeniti model predstavničke demokracije koji je, čini se, danas u krizi kako na Balkanu tako i u cijeloj Europi? Konačno, koja je uloga Europske nije u ovim procesima? Na okruglom stolu sudjeluju Rastko Močnik (Filozofski fakultet u Ljubljani), Mate Kapović (Filozofski fakultet u Zagrebu), Žarko Puhovski (Filozofski Fakultet u Zagrebu), Biljana Kašić (Sveučilište u Zadru Centar za ženske studije), Boris Kanzleiter (Rosa Luxemburg Stiftung), Vedran Horvat (Heinrich Böll Stiftung) te Haris Golemis (Nicos Poulantzas Institute).

U 21 sat današnji program završit će se predavanjem Antonija Negrija Talijanski prijelom: proizvodnja vs. razvoj. “Za sve ove godine, ljevica nije uspjela shvatiti promjenu radne snage i načina života, iscrpljuje se traljavim ponavljanjem Blairove politike, no razlika je u tome da je Blair prije sebe imao Margaret Thatcher i pad Huna mu je uistinu omogućio da nešto rekonstruira. To se u Italiji nije dogodilo: prva i druga republika sliče jedna na drugu kao jaje jajetu, i zapravo jedina ‘nova ideja’ jest rekonstrukcija centra prve republike, nekažnjenog i nekažnjivog. Otkako sam se krajem pedesetih priključio strankama ljevice, mislio sam da među njima postoji stanovit osjećaj za modernitet i razvoj, štoviše premda su pokreti plaćali veliku cijenu, mislio sam da su shvaćali hegelovsku domišljatost koja će omogućiti ljevici da napreduje kao društveno tijelo. Ali žrtve koje su nam nametnuli bile su uzaludne. Ponudit ću svojevrsnu alegoriju da bi se vidjelo do koje su mjere te snage diskreditirane. Nije to osveta o kojoj je govorio Mao, ali gotovo da smo stigli vidjeti kako ih rijeka odnosi mrtve ne samo zbog odsutnosti programa, nego zbog odsutnosti želje da čuju ljude, zbog nedostatka vjere i uživanja u političkom radu. Nikad nisam vidio ljude tako tužne i lišene strasti, ili bolje, pune istinske i prave tužne strasti, kao što je sadašnje vodstvo talijanske ljevice. Tužne strasti koje ne može preobratiti ni osjećaj odgovornosti ili teškoća zadaće da predstavljaju podčinjenu klasu koju uostalom više niti slušaju niti čuju: to su birokrati, niži činovnici istrošena intelektualnog izričaja”, piše Negri.

Podsjećamo, odabrane ulomke iz knjige Zbogom, gospodine Socijalizam! Antonija Negrija možete čitati ovdje.