Prvi predavač na međunarodnoj konferenciji Otvorene institucije u Velikoj dvorani Jedinstva održao je Boris Buden, u devedesetima urednik kultnog Arkzina, a u nultima poznatiji po teorijskim tekstovima sa sjecišta kulture i politike. Budenovo predavanje svojevrsni je teorijski uvod konferencije na kojem je izložio definicije javnog prostora i otvorenih institucija koje nude liberalna demokratska teorija i njeni oponenti.
Prvi dio predavanja bavio se ideološkim, povijesnim i političkim okvirom koji za opis javnog prostora nudi Habermas. Riječ ‘otvoreno’, tvrdi Buden, stereotipno implicira pozitivne osobine. Iako demokracija nalaže otvorenost svih institucija, iz praktičnog je iskustva jasno da postoje različite razine iste. Habermas dijeli javni prostor, pa tako i pripadajuće mu institucije u dva dijela. Jedan je dio rezerviran za državne institucije, dok drugi, neformalni javni prostor, okupiraju takozvane otvorene institucije. Habermas javni prostor vidi kao lingvistički prostor, a jezik države smatra univerzalnim – sposobnim formulirati apstraktnu jednakost svojih građana i generirati zajedničku volju. To je materinji jezik liberalne demokracije, jezik njene politike. Njemu je suprotstavljen jezik institucija neformalnog javnog prostora zasićen heterogenošću interesa. Prostor njihova susreta prostor je prijevoda jer država ostale jezike tretira kao strane. Otvorene institucije, one iz neformalnog dijela javnog prostora, spadaju u foaje politike – nisu direktno političke, ali to mogu postati utječući na druge razine javnog prostora, ako je njihov glas prikladno preveden. Njihova uloga bi trebala biti utjecaj na državu da osvježi svoje vrijednosti i norme.
Negt i Kluge, pak, nude kritiku Habermasova modela javnog prostora, smatrajući ga poligonom za samopromociju buržoazije. Dvojac govori o pluralitetu javnih prostora utemeljnih na različitim iskustvima, često u antagonističkim odnosima. Smatraju da je javni prostor izuzetno fragmentiran, heterogen i nejasnih kontura. Negt i Kluge, ističe Buden, ne vide otvorene institucije kao dijelove javnog prostora, već kao zasebne javne prostore. Njihov je koncept potpuno drukčiji od Habermasova: ne treba im potvrda u državnim institucijama, direktno su politične i nije potreban prijevod na jezik države. One su politički faktori jer su otvorene heterogenosti koja je inherentna svakom javnom prostoru. ‘Otvoreno’ sada znači nestabilno, višeznačno i naznačuje moment kontinuiteta u diskontinuitetu javnog prostora.
Buden naglašava da Negtove i Klugeove postavke imaju smisla samo ako je okvir demokratske države slomljen, povlačeći paralelu s tragikomičnom političkom situacijom u Hrvatskoj. Ukazuje na izazov da se zamisli javni prostor nevezan uz državu, koji će biti simptom krize države kao i katalizator njenog kolapsa. Referirajući se na talijanskog teoretičara Virna, ističe da kriza nudi priliku da se kreira nova javna sfera bez države. Problem, međutim, nije više kako preuzeti moć, već kako limitirati moć države osnivanjem otvorenih institucija. Ako je otvorena institucija svjesna krize, trebala bi moći artikulirati kritiku. Buden se pita mogu li otvorene institucije danas artikultirati socijalnu kritiku, zanimajući se za vrstu retorike današnjice. Poseže za Aristotelovom Retorikom i njegovom podjelom na vrste govora: ‘politički’ koji implicira budućnost, ‘epidiktički’ koji se odnosi na sadašnjost i ‘forenzički’ (sudski) koji se bavi prošlošću. Groys definira postkomunističko stanje kao odmak od budućnosti, dok francuski povijesničar Pierre Nora ističe još jedno obilježje postkomunizma – nevjerojatan interes za prošlost i svojevrsnu fetišizaciju sjećanja koja koincidira s urušavanjem Istočnog bloka. Ponukan navedenim, Buden definira današnju retoriku kritike kao forenzičku i to ne samo u bivšim komunističkim zemljama, nego na globalnoj razini. Lenjinovo ‘što da se radi?’ očit je primjer političke retorike vremena opsjednutog budućnošću, a Buden je zoran primjer našao i u Makavejevljevim Misterijama organizma. U filmu citat Trockog o revoluciji koja će okončati rat svjedoči da su kasne šezdesete još uvijek zagledane u budućnost, inspirirane znakovitom prošlošću. Forenzička retorika postkomunizma, smatra Buden, tretira povijest samo kao truplo u kojem traži dokaze za finalnu presudu. Za primjer takve retorike Buden je istaknuo Arkzin, vlastiti kontrakulturni eksperiment iz devedesetih, koji se često koristio i samokritikom. Mao je samokritiku smatrao pročišćavajućim činom koji razlikuje socijalistički ustroj od ostalih. Takvim, kako kaže, smiješnim pozivom na kritiku otvorenih institucija u kontekstu njihova političkog značaja završio je Buden svoje predavanje.
Piše: Srđan Laterza / Foto: Ivan Slipčević
***