Konstantinovićeva smrt

Hteo bih da umrem kao životinja, hteo ih da izgubim razum pre nego što počnem da umirem. Hteo bih da crknem, kao životinja, ako je istina da "životinja zapravo i ne umire".

Iskustvo nam je palanačko. Teško da na južnoslavenskim jezicima postoji apsolutnijeg stava i apsolutnijeg literarnog iskustva. Da se tom misaonom iskustvu, tj. filosofiji palanke približi treba ciljati najviše i najšire, u smislu kulturalne historije. Slično pojmu (evropskog) nihilizma koji u 19. stoljeću nastaje kao prijevod i u prijevodu, označavajući istodobno relativnost svih vrijednosti kao i prostornu neizbježnost samog događanja prevrednovanja (Nietzscheove pustinje), što će u krajnjoj liniji značiti da je nihilizam kao koncept diferencijal u ekonomiji volje za moć, tako je i palanka pojam bez pozitiviteta. Palanka se mora misliti isključivo kao totalni pojmovno-geografski pokret negativnog, i bilo kakvo specificiranje palanke (npr. kao nečeg našeg, balkanskog, ili…) gubi iz vida cjelinu nihilističkog sklopa i gubi smisao za to da je tek na razini cjeline moguća borba protiv nihilizma. Palanka: to je vrhunski i zbirni prijevod iskustva Hegela i Nietzschea na južnoslavenske jezike; to je pokušaj da se cjelini nihilizma suprotstavi bez povratka u kojegod domaćinstvo zajednice, naroda ili kulture.

Suprotstaviti patvorini palanke mjeru intelekta; suprotstaviti nihilističkom “teatru normativnosti” istinit život: to će za Radomira Konstantinovića (1928-2011) značiti da se uputi u potragu za intelektualnom svojtom i prijateljima. Najpotresniji dokumenti te mukotrpne potrage su njegove kasne knjige Dekartova smrt i Beket prijatelj. Da bi se bilo sa svojima u dobu palanke znači da bližnje moraš tražiti s onu stranu razlikovanja razuma i ludila, čovjeka i životinje, života i smrti.

Konstantinovićeva potraga s vremenom je postajala sve samostanskija gdje će pustinjački ispitivati palanačke pustinje; literarna borba koja je teatru palanke suprotstavila bio-skop intelekta, nepokorivu radnu sobu života u kojoj sja “svetlost u kojoj nema ni Grka ni Jevrejina, ali za koju nema ni Pjera dela Frančeska“. Lamentirati sada, u trenutku Konstantinovićeva odlaska, da je ostao nepročitan i neshvaćen znači smetnuti s uma fakt da su usporediva suvremena literarno-filozofska iskustva (Derrida, Agamben ili Badiou) možda tek bila pripremna lektira i uvod u mišljenje koje će, u društvu s Konstantinovićem, otvoriti perspektive s onu stranu svijeta kao zla palanke.