

Piše: Matija Mrakovčić
Europska unija je 2009. započela pregovore o Sveobuhvatnom ekonomskom i trgovinskom sporazum (CETA) između Kanade i EU, koji je uz snažnu potporu europske i kanadske industrije predstavljen kao novi motor rasta za dva gospodarstva te zaključen 2014. godine. Razlozi zbog kojih sporazum još nije stupio na snagu jesu polemike oko instituta rješavanja sporova između investitora i država, tzv. ISDS (investor-to-state dispute settlement process) koji bi omogućio stranim korporacijama da tuže države koje mijenjaju regulativne standarde, zbog propuštene koristi ili smanjenog profita. Isti je institut jedan od problematičnih dijelova Transatlantskog sporazuma o trgovini i investicijama (TTIP) između SAD-a i Europske unije, čija je dvanaesta runda pregovora završila u ožujku, a koji smjera uvođenju liberalnijih standarda radnog prava, zaštite podataka, financijske regulacije i zaštite okoliša.
Europska povjerenica za trgovinu Cecilia Malmström i njezina kanadska kolegica Chrystia Freeland objavile su krajem veljače da su se EU i Kanada dogovorile oko uspostave suda za rješavanje investicijskih sporova. CETA tako uspostavlja stalni petnaestoročlani međunarodni sud koji će biti nadležan za razmatranje tužbi za kršenje standarda zaštite ulaganja utvrđenih u sporazumu i neće odlučivati po pitanjima zakona Europske unije ili države članice. Članove suda imenovat će EU i Kanada.
Sredinom ožujka članovi Odbora Europskog parlamenta za međunarodnu trgovinu raspravljali su s glavnim ravnateljem uprave za trgovinu Europske komisije o konačnom tekstu CETA-e, a rasprava je pokazala da zastupnički klubovi neskloni sporazumu nisu promijenili svoja stajališta. Tako je, naprimjer, Anne-Marie Mineur iz Europske ujedinjene ljevice – Nordijska zelena ljevica ustvrdila da CETA ne sadrži klauzule zaštite javnog sektora te da sporazum, unatoč isticanju interesa malog i srednjeg poduzetništva, uopće ne sadrži poglavlje o malim i srednjim poduzećima.
Revidirani tekst sporazuma trebao bi biti predočen zastupnicima u lipnju, a Europsko vijeće će odlučiti trebaju li neki dijelovi biti proslijeđeni na ratifikaciju nacionalnim parlamentima. U suštini, to znači da neki dijelovi sporazuma neće biti uopće proslijeđeni na ratifikaciju. Kao što piše Felix Heilmann na portalu inicijative Stop TTIP, jedan od takvih dijelova upravo je spomenuti sud za rješavanje investicijskih sporova. Također, zahvaljujući rečenici skrivenoj na stranici 228, u članku 30.8 sporazuma, države članice bit će podložne korporativnim tužbama tijekom sljedeće tri godine, čak i ako glasaju protiv sporazuma.
Nakon prihvaćanja sporazuma u dijelu koji potpada pod nadležnost EU-a, očekivano u listopadu, krenulo bi se u “privremenu provedbu”, što prema glavnom kanadskom pregovaraču Steveu Verheulu podrazumijeva oko 95 posto sporazuma. Taj postotak uključuje korporativne sudove, o čijoj se implementaciji, očito je, neće moći izjasniti ni Europski parlament niti nacionalni parlamenti. Ako bi nacionalni parlamenti odlučili odbaciti sporazum, ne postoji obaveza Europske unije da učini isto. Potreban je samo glas Europskoga vijeća, a i u tom slučaju države članice su sljedeće tri godine podložne tužbama.
Heilmann navodi primjer Rusije koja je 2014. bila prisiljena platiti 50 milijardi zbog tužbe koju je omogućio sporazum, a koji je ona tek “privremeno provodila” i odlučila iz njega izaći još 2009. godine. Sve je to omogućila klauzula slična onoj u članku 30.8 CETA-e. Postoji dakle realna opasnost da sporazum koji može bitno naštetiti demokraciji bude implementiran bez ikakve rasprave u nacionalnim parlamentima, a čak i ako bi bio suspendiran, njegove štetne posljedice ne bi prestale postojati.
Centar za politike emancipacije (CPE) preveo je i objavio besplatnu publikaciju pod nazivom “Transatlantski blok država i politička ekonomija transatlantskog partnerstva za trgovinu i investicije (TTIP)” Claudea Serfatija, istraživača na Institutu za društvena i ekonomska istraživanja (Institute of Social and Economic Research, IRES) i u Centru za istraživanje globalizacije, konflikta, teritorija i ranjivosti (Centre for the Study of Globalisation, Conflicts, Territories and Vulnerabilities, CEMOTEV). Serfati analizira glavne ciljeve TTIP-a: ekspanziju podjele dobiti od rada i komodifikacije prirodnih i zajedničkih dobara, poticanje natjecanja između nacionalnih vladajućih klasa i različitih država transatlantskog područja, te očuvanje dominacije SAD-a i partnera nametanjem međunarodnih pravila.
Tekst zaključuje da TTIP, s obzirom na snažan otpor odozdo (građani, inicijative, sindikati i organizacije civilnog društva) i uporna razilaženja među pregovaračkim stranama, ne treba promatrati kao gotov projekt, već kao work in progress između SAD-a i EU-a, a koji se konstituira kao sveobuhvatni forum radi osnaživanja translatlantskog bloka i promoviranja interesa ogromne koncentracije kapitala na njihovim teritorijima.
Prikupljanje potpisa Europske građanske inicijative (ECI) protiv TTIP-a i CETA-e traje do 6. listopada. Trenutno ima gotovo 4 milijuna potpisa.
Objavljeno