Intervju Piše: Matija Mrakovčić
Lider britanskih laburista Jeremy Corbyn proteklog je tjedna predstavio kulturnu strategiju svoje stranke koja kulturu i umjetnost smatra ključnima za pozitivnu transformaciju britanskog društva, a među konkretnim prijedlozima spominju se povećanje budžeta osnovnim školama za programe koji se bave umjetnošću te pokretanje javne rasprave o uvođenju kazališta i plesa kao posebnog predmeta u osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Na taj je način demonstrirana nimalo originalna, no iznimno važna ideja o povezivanju sektora kulture i obrazovanja, no koja se u domaćem političkom kontekstu ne može čuti.
Svjedočilo je tomu i sučeljavanja kandidata za kulturu dviju velikih političkih stranaka na portalu 24sata. HDZ-ov tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović i predstavnik Narodne koalicije Bojan Glavašević, pomoćnik bivšeg ministra branitelja Predraga Matića, javnosti su zorno pokazali razloge zašto u Hrvatskoj već 25 godina ne postoji kulturna politika i zašto se odluke koje se donose u kulturnom sektoru rijetko predstavljaju kao javni interes.
Hasanbegović – čiji je mandat obilježilo ukidanje financiranja trogodišnjih kulturnih programa i financiranja neprofitnih medija, potom prijedlog zakona kojim se ukida smisao kulturnih vijeća, smanjenje razdjela Ministarstva kulture u ovogodišnjoj Uredbi o raspodjeli dijela od igara na sreću, ukidanje Zaklade Hrvatska kuća te odbijanje izbora članova Upravnog odbora Zaklade Kultura Nova čime je to tijelo praktički paralizirano – tijekom debate se deklarirao kao pravaš, starčevićanac i slobodar te “protivnik svakog uskogrudnog ideološkog ili vjerskog smjera”.
S druge strane, Glavašević – koji se predstavio kao jedan od pet tisuća ljudi koji su potpisali peticiju protiv Zlatka Hasanbegovića kao ministra kulture – ni riječju nije spomenuo te štetne odluke donesene jednostranom odlukom ministra, bez evaluacije programa i učinaka, izvještaja o utrošenim sredstvima, usred provođenja i bez obrazloženja. Zato je inzistirao na njegovom negiranju antifašizma, šteti međunarodnom ugledu Republike Hrvatske, pet tisuća potpisnika peticije.
Postoji vjerojatnost da su ključni propusti sada tehničkog ministra kulture bili zapisani na plakatu koji su Glavašević i suradnici izradili od medijskih napisa, no javnost je za njih ostala uskraćena s obzirom da se radilo o debati, a ne izložbi likovnih radova. Hasanbegović je također negirao smjenu Sanje Ravlić i nezakonito zapošljavanje u Ministarstvu kulture, na što Glavašević nije imao komentara, iako se upravo iščitavanjem medija mogao informirati o pravom stanju stvari.
Ipak, Glavaševiću je posebno važna tema bila ukidanje Povjerenstva za neprofitne medije, za koje je rekao da su “civilizacijski doseg i u njih treba investirati s jasnim kriterijima i minimalnim diskrecijskim odlukama. Nije uloga ministra da kaže ovo jest ili nije ideološka platforma, već da osigura funkcioniranje sustava i poticanje pluralizma (…) na taj se način čuva integritet struke i nezavisnost novinara i omogućava im se da pišu o temama o kojima se ne može pisati u drugim medijima”.
Što se tiče ideje da mediji i novinari trebaju ići na tržište te se financirati od prodaje, pretplatnika i čitatelja, Hasanbegović je rekao da nije zagovornik “liberalne tržišne logike” te je protivnik “svih oblika anglosaksonskog tržišnog modela kulturne politike” odnosno prepuštanja kulture tržištu. Takav je kontradiktoran stav razumljiv tek iz perspektive njegove izjave da mediji uopće ne pripadaju sektoru kulture.
O posljednjem skandalu tehničke vlade predvođene Zlatkom Hasanbegovićem, Uredbi o izmjeni Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji kojom se mandat Glavnog ravnatelja HRT-a produljuje sa šest na 12 mjeseci, Glavašević je propustio poentirati da se radi o direktnom uplitanju u rad zakonodavne i sudbene vlasti, kršenju načela trodiobe vlasti, možda posljednjeg garanta liberalne demokracije i ustavno-pravnog poretka.
Izjava Bojana Glavaševića da nije uloga Ministarstva kulture da procjenjuje umjetničke i kulturne prakse već da osigura stabilan sustav u kojem se mogu prakticirati umjetničke i kulturne slobode, određeni je začetak ideje o autonomiji kreativnih djelatnosti koje svaki pojedinac mora biti u mogućnosti prakticirati. No, otići korak dalje i razmišljati o povezivanju sektora kulture i obrazovanja, u domaćem političkom kontekstu i među pretendentima na tron ministra kulture, nije prioritet. Sveobuhvatna kulturna politika u Hrvatskoj ne postoji već 25 godina, a sudeći prema održanoj debati, ne možemo očekivati njeno donošenje ni u sljedećem četverogodišnjem periodu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
