Autor underground poetike

Rukopis iz kojeg je nastala ova knjiga/monografija filmskog kritičara, teoretičara i povjesničara filma Ranka Munitića o Ivanu Martincu (1938. – 2005.), još je jedan od onih koji su se prije objavljivanja, zbog nekih maglovitih razloga, prikupili podulju povijest. 

Dovršen 1981. godine, zasnovan je na razgovoru koji je njegov autor, filmski kritičar i publicist Ranko Munitić vodio sa splitskim majstorom eksperimentalnog filma i pjesnikom Ivanom Martincem, odležao je u raznim ladicama punih trideset godina i tako uspio nadživjeti obojcu svojih aktera. 

Munitić je dijalog pretvorio u niz Martinčevih monologa koji slijedi putanju njegova života, školovanja, stvaranja i mišljenja, a u njega umetnuo Martinčeve tekstove, pjesme, sinopsise, dotad realiziranu filmografiju, dokumente… Tako je nastao mozaičan portret osebujnog umjetnika i intelektualca iz “mediteranskoga kruga”, koji je istodobno svjedočanstvo o kulturnom prostoru i (povijesnom i umjetničkom) vremenu u kojem je njegova fascinacija filmom nastajala i rasla.

Izvrsno opremljenu monografiju jednostavno naslovljenu Martinac uredila je filmska kritičarka Diana Nenadić, a ista sadrži i DVD izdanje nedavno restauriranog Martinčeva filma Fokus iz 1967. godine. 

“Krug kojim se Martinac kretao bio je krug avangardne margine, rubno područje blještavog umjetničkog svijeta, izvan žiže povijesne matice s velikim događajima i historijskim ličnostima, obilježeno filmskim klubovima Zagreba, Beograda i Splita, kinotekama, bolnicama (kao što smo vidjeli), te hermetičnim i društveno gotovo nevidljivim filmovima”, piše Dragan Jurak u tekstu o monografiji obavljenom na stranicama MVinfa. 

Ivan Martinac pripadao je splitskome filmskom krugu stvorenom unutar Kinokluba Split. Filmove, prema vlastitim scenarijima, počeo je snimati za studija arhitekture u Beogradu, a potom i u Kinoklubu Split te u produkciji profesionalnih filmskih kuća. Već prvi radovi, među kojima se izdvaja trilogija “Suncokreti” (Preludij, Trakavica i Avantira, moja gospođa, 1960) i Rondo (1962) najavljivali su autora underground poetike, kontemplativna stila i stroge forme, a te su osobine odlikovale filmove realizirane u njegovu “matičnom” kinoklubu Split te u profesionalnoj produkciji. Najistaknutija Martinčeva ostvarenja (Monolog o Splitu; Amargedon ili kraj, 1964; Mrtvi dan, 1965; Fokus, 1967; Sve ili ništa, 1968) pomno su montažno ritmizirane poetske refleksije o životu i smrti, prostoru i vremenu, a istodobno strukturalna traganja za “čistim filmom”, koja nastavlja i u cjelovečernjem djelu, “filmu stanja” Kuća na pijesku iz 1985. godine.