Životne sudbine utkane u dizalice

Istraživačke i muzejske inicijative posvećene ženama u brodogradnji propituju rodnu dimenziju industrijske baštine, afirmirajući vrijednost ženskoga rada, znanja i solidarnosti.

piše:
Lea Biličić
Izvor: brodograditeljice.hr

“Bilo bi nam lakše da nestane Arena nego Uljanikove dizalice”, rekla je Leonida Kovač na nedavnom predstavljanju projekta Žene koje su gradile brodove u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla. Te su mi se riječi dugo zadržale u mislima. Možda zato što u toj naizgled jednostavnoj usporedbi dvaju simbola Pule odjekuje mnogo više od pitanja o tome koje dijelove svoje prošlosti taj grad želi sačuvati. A možda i zato što nas suočava s odgovornošću prema nasljeđu industrijskoga rada i ljudima čije su životne sudbine utkane u dizalice koje su ovom gradu i njegovim žiteljima nekoć značile sve.

Kovač, povjesničarka i teoretičarka umjetnosti, kustosica te profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, i Amra Pende, pravnica zaposlena u brodogradilištu Uljanik, začetnice su i pokretačice ovoga projekta, no obje su jasno istaknule da su stvarne autorice “sve žene koje su gradile brodove”. Kako god definirali narav projekta, koji se može sagledati kao opsežno interdisciplinarno istraživanje, ali i umjetnički te participativni projekt u zajednici, najvažnije je prepoznati njegovu širu društvenu važnost.

Ciljevi projekta usmjereni su na valorizaciju ženskoga radničkog iskustva, osnaživanje kolektivnog pamćenja te očuvanje ljudskog dostojanstva. Istraživanje, naime, polazi od glasova žena koje su radile ili rade u brodogradilištu Uljanik, te okosnicu arhiva čine audiozapisi njihovih usmenih svjedočanstava i životnih priča. “Razlog takvom izboru nije samo metodološke prirode, u naglašavanju razlike i razmatranju dinamike između osobnih povijesti i službene historiografije, već nadasve inzistiranje na čujnosti amplituda ljudskog glasa u čijim je vibracijama sadržano nešto možda i znakovitije od same pripovijesti”, stoji na mrežnoj stranici arhiva.

Arhiv, koji funkcionira i kao svojevrsni spomenar, odnosno mjesto upisivanja i pohranjivanja individualnih sjećanja, dokumentira životne priče radnica, prikuplja njihova iskustva i čuva obiman korpus profesionalnog znanja koje su žene stekle radeći u Uljaniku. Na početnoj stranici arhiva piše: 

“Stoga ovaj svojevrsni online arhiv u nastajanju pokrećemo kao pokušaj otpora zaboravu, razornom brisanju povijesnog pamćenja. Želimo posebno istaknuti da je tijekom desetljeća u brodogradilištu Uljanik stvoren impresivan korpus stručnog znanja iz širokog područja međusobno različitih djelatnosti koji je omogućio prosperitet zajednice. Ovaj arhiv u nastajanju smjera postojanje tog desetljećima akumuliranog znanja otrgnuti zaboravu i zato inzistira na usmenoj povijesti.”

Zaborav pritom nije tek usputan proces nestajanja sjećanja koji prati postupno gašenje industrijskoga rada, nego je izravno povezan s načinima na koje se industrijska prošlost vrednuje, interpretira i upisuje u kolektivno pamćenje zajednice. Ono što nije prepoznato kao vrijedno pamćenja ili nije obuhvaćeno dominantnim historiografskim narativima s vremenom se lako pretvara u nevidljivi dio povijesti. U tom smislu, pokušaj očuvanja iskustava žena koje su sudjelovale u povijesti Uljanika nadilazi dokumentacijsku funkciju arhiva i otvara pitanje o tome čiji se rad, znanje i životna iskustva smatraju dovoljno relevantnima da bi postali dijelom kolektivnoga povijesnog nasljeđa. 

To je pitanje osobito važno u kontekstu složenih procesa deindustrijalizacije, koji uz gašenje proizvodnih pogona i gubitak radnih mjesta podrazumijevaju i postupno nestajanje čitavih sustava znanja, iskustava i društvenih odnosa oblikovanih unutar industrijskih zajednica. Drugim riječima, nestankom industrije ne nestaje samo proizvodnja, nego i čitavi svjetovi koji su oko nje postojali. Znanstvena istraživanja u domeni postindustrijske antropologije deindustrijalizaciju ne shvaćaju kao jednokratan događaj ili konačan prekid, već kao dugotrajan proces koji nastavlja oblikovati svakodnevicu te životna iskustva ljudi u sredinama obilježenima postindustrijskom transformacijom. 

Fotografije Radmile Maksić u arhivu “Žene koje su gradile brodove”. Izvor: Povijesni i pomorski muzej Istre

Doprinos razumijevanju brodogradilišta kao društvenog, a ne isključivo proizvodnog sustava pruža etnografsko istraživanje Sanje Puljar D’Alessio predstavljeno u knjizi Mi gradimo brod, a brod gradi nas: Etnografija organizacije brodogradilišta 3. maj (2018). Polazeći od terenskog istraživanja riječkog brodogradilišta, autorica analizira njegove organizacijske strukture, povijesne mijene i svakodnevne prakse, pritom pokazujući kako se život brodogradilišta ne može odvojiti od društvenih odnosa i širega urbanog konteksta. Već sam naslov knjige upućuje na dvosmjernost tog odnosa: brodogradilište nije samo prostor u kojemu radnici_e proizvode brodove, nego i organizacija koja oblikuje njihove profesionalne, ali i osobne identitete, društvene odnose i svakodnevni život.

Takav kulturnoantropološki pristup važan je i za razumijevanje Uljanika, čiju povijest također nije moguće svesti na kronologiju proizvodnih uspjeha, gospodarskih kriza i promjena vlasničkih struktura, nego ju je potrebno sagledati iz perspektive ljudi koji su ga svojim radom i znanjem stvarali. 

Upravo na potonjem pristupu inzistira ovaj arhiv, uz dodatak rodne perspektive. U središte istraživanja postavlja profesionalne biografije i stručnost radnica, čime otvara prostor za drukčije čitanje industrijske povijesti i propitivanje rodnih pretpostavki na kojima su se njezini dominantni narativi oblikovali. Pokušaj arhiviranja stoga se može čitati kao feministička intervencija u historiografiju, koja propituje vidljivost ženskoga rada u industrijskoj povijesti, osobito u djelatnostima koje su dominantno smatrane “muškima“, poput brodogradnje. 

Na rodnu asimetriju u sustavu brodogradnje upućuje i antropolog Andrea Matošević u svojoj analizi dokumentarnog filma Kolos s Jadrana iz 1972. godine, u kojoj uočava jasnu distinkciju između statusa radnika i radnica brodogradilišta: dok se u novinarskim intervjuima radnike vrlo službeno ispitivalo o tehničkim podacima i njihovu stručnom znanju, iznimku je predstavljao “neformalniji i intimniji razgovor sa zavarivačicom o njezinoj plaći, obitelji i zadovoljstvu radnim mjestom”.

Ta razlika upućuje na ondašnje predodžbe o radu muškaraca i žena: dok se muški radnici predstavljaju kao nositelji stručnog i tehničkog znanja, žensko se radno iskustvo premješta isključivo u sferu osobnog, obiteljskog i intimnog. Upravo je zato, kako je istaknula Amra Pende na predstavljanju arhiva, bilo bitno inzistirati na pokušaju da se okupi i sačuva korpus znanja koji su žene tijekom desetljeća rada u Uljaniku stvarale i razvijale. Time se žene prepoznaju kao nositeljice specifičnih stručnih znanja i aktivne sudionice industrijske povijesti. 

Istraživanje za pripremu arhiva započelo je prije gotovo tri godine, potaknuto sve vidljivijim nestajanjem dizalica s prepoznatljive vizure Uljanika. U njegovoj realizaciji sudjelovao je niz suradnica i suradnika, a planira se kontinuirano nadopunjavanje online baze novim podacima, svjedočanstvima i drugim vrijednim materijalima.

Arhiv je organiziran u nekoliko tematskih rubrika. Uz uvodni tekst, koji pojašnjava nastanak i svrhu projekta te ga smješta u povijesni i društveni kontekst grada Pule, arhiv obuhvaća audiozapise i transkripte razgovora s radnicama brodogradilišta (Razgovori), povijesne članke, novinske tekstove, interne dokumente i druge arhivske zapise (Ostavština), biografske zapise o preminulim radnicama, nastale na temelju sjećanja njihovih bližnjih i bivših kolega (O njima), fotografske zbirke (Fotografije Radmile Maksić), preslike povijesnih razglednica i fotografija koje prikazuju žene (Tko su one?) te raznoliku dokumentarnu i esejističku građu koja donosi osobnije poglede na iskustvo ženskog rada u brodogradilištu (Varia).

Naslovnice časopisa Uljanik iz 1984. i 1990. Izvor: Indigo digitalni repozitorij

Pregledavajući dostupnu građu, motiv koji se opetovano pojavljuje u svjedočanstvima i zapisima jest radnička solidarnost, odnosno osjećaj zajedništva koji se oblikovao svakodnevnim radom, međusobnim poštovanjem te dijeljenjem radnih i životnih iskustava. Zanimljivo je pritom promatrati i odnos prema prošlosti te višeznačnu prisutnost nostalgije u sjećanjima nekadašnjih radnica (i općenito radnika u sličnim istraživanjima nekadašnjih industrija). U pojedinim se kazivanjima prošlost priziva kao vrijeme veće sigurnosti i društvenog prosperiteta, često sažeto u tvrdnjama da je prije bilo bolje i da ničega nije nedostajalo. Pamte se sretni i uzbudljivi trenuci ispunjeni zajedništvom i ponosom, poput porinuća brodova koje su ljudi sagradili vlastitim znanjem i rukama. “Najveća vrijednost bila je neopipljiva. Ljudi su bili sretni, imali su dostojanstvo”, istaknula je Amra Pende osvrćući se na razgovore s radnicama i vlastito profesionalno iskustvo.

Međutim, važno je naglasiti da takva sjećanja nisu lišena proturječja niti podrazumijevaju nekritičnu idealizaciju nekadašnjega rada. Uz osjećaj pripadnosti i solidarnosti, u njima ostaju zabilježeni i mnogo teži, često fizički iscrpljujući aspekti rada kao što je, primjerice, varenje broda u zimskim uvjetima. 

U kontekstu žena u brodograditeljstvu, vrijedno je spomenuti i izložbu Žene kalafata autorice Kate Šikić Čubrić, ravnateljice Muzeja betinske drvene brodogradnje, koja je otvorena u Tehničkom muzeju u Zagrebu. Posvećena ženama iz betinskih brodograditeljskih obitelji, izložba istražuje njihov neizmjeran, no također često nevidljiv doprinos tradiciji drvene brodogradnje i svakodnevnom životu brodograditeljskih obitelji i zajednica u Betini u drugoj polovici 20. stoljeća, doba intenzivnih društvenih promjena. 

“Njihovo se ime nije bilježilo”, piše u tekstu izložbe, no “ženska je ruka uvijek bila prisutna na brodogradilištima”. Priprema marende, održavanje čistoće radionica, primanje klijenata, pomoć pri pituranju broda i niz drugih “sitnih” poslova činili su neizostavan dio svakodnevice brodogradilišta, premda se rijetko prepoznavao njihov doprinos cjelokupnom procesu gradnje brodova, i žene nisu imale pravo savjetovati ili predlagati vlastite ideje kalafatima, graditeljima drvenih brodova.

Izvor: TMNT / Facebook

Premda se njihovi radni i društveni položaji razlikuju od iskustava žena zaposlenih u velikom industrijskom sustavu kakav je bio Uljanik, obje inicijative ukazuju na važnost ženskog doprinosa brodogradnji koji je u dosadašnjim povijesnim prikazima ostajao zanemaren. Njihovo gotovo istodobno predstavljanje u istom muzejskom prostoru stoga otvara mogućnost šireg i slojevitijeg promišljanja ženskoga rada u brodogradnji – od formalnoga zapošljavanja u brodogradilištu do nepriznatoga obiteljskog rada koji se nije niti imenovao kao rad – i načina na koje se industrijska i tehnička baština dokumentira i interpretira. 

Ovi recentni primjeri istraživanja i predstavljanja ženskih iskustava rada upućuju na sve izraženiju potrebu da se ta iskustva zabilježe, istraže i ravnopravno uključe u kolektivno sjećanje. Izložba Žene kalafata muzejskom interpretacijom otvara prostor za prepoznavanje i vrednovanje ženskog doprinosa tradicionalnoj brodograditeljskoj baštini, a arhiv Žene koje su gradile brodove nastoji ispisati povijest jednog razdoblja iz perspektive žena koje su bile njezin sastavni dio. 

Takvi projekti ujedno proširuju i dopunjuju razumijevanje industrijske baštine koju ne čine samo materijalna i tehnička dostignuća, nego ponajprije ljudi, njihova iskustva, prakse, odnosi i sjećanja, ali i služe kao temelj i poziv za buduća interdisciplinarna istraživanja. Predstavljeni arhivski poduhvat pritom nipošto ne podilazi klasičnom historiografskom pristupu koji se temelji na utvrđivanju činjenica, statistici i tehničkim podacima; ovaj arhiv u nastajanju osluškuje, suosjeća i prkosi zaboravu, pružajući ruku onima koje su doista ispisivale povijest.  

Objavljeno
Objavljeno

Povezano