

ETNOFILm Festival izrazito je značajan ne samo za domaću publiku već i za struku koja treba prepoznati ulogu filma u razvoju istraživačkih pristupa i metodološke razrađenosti.
Piše: Tatjana Tomić
Iako je ETNOFILm Festival već sedmi put održan u Rovinju, od 23. do 25. travnja, on je iznenađujuća novost za one koje, tržišnim jezikom, nazivamo lokalnim korisnicima kulture. Razlog tome je što u Rovinju kao reprezentativnoj pozornici za korporativne festivale, besplatnih filmskih sadržaja nema, dok festival etnografskog ili antropološkog filma s otvorenim projekcijama za sve, na razmeđi struke i aktivističkog angažmana, otvara čitav niz pitanja o ljudskoj prirodi i problemima današnjice. Organizator je festivala Etnografski muzej iz Pazina, točnije mladi, stručni ljudi koji su unutar institucije uspjeli pokrenuti ne samo festivalski tip filmske revije, nego i edukativnu platformu.
Voditeljica festivala Tamara Nikolić Đerić, govoreći o nastanku festivala, kaže da je lokalna podrška, financijska i logistička, bila izrazito značajna za rast festivala, a kako je i sama iz Rovinja, mogla je računati na podršku privatnog sektora. “Zbog činjenice da nam svi u Rovinju pomažu, uključujući Pučko otvoreno sveučilište i Zavičajni muzej grada Rovinja, dogodio se veliki skok u razvoju festivala, posebno nakon treće, četvrte godine”. Iako ETNOFILm nije veliki festival u širokomedijskim okvirima, postoji stalna publika koja raste iz godine u godinu. Ideja pokretanja festivala bila je otvoriti dijalog među kulturama, raditi na toleranciji i razumijevanju te edukacijom govoriti o temama kojima se etnolozi bave. “Etnofilm kao pojam možda jest djelovao nerazumljivo i strano, ali je naziv proizašao iz činjenice što je muzej pokretač festivala. Danas je etnofilm toliko širok pojam da od dokumentarizma zadire i u dokufikciju, što smo imati priliku vidjeti i ove godine. Bitna je tematika, istražuje se kultura svakodnevice, kao i tradicijska kultura iz čega je etnologija kao znanost i proizašla”, objašnjava Nikolić Đerić.
Točna definicija etnografskog i/ili antropološkog filma ne postoji ili se često gubi, što je istovremeno problem i prednost: “Puno se raspravlja o tome zašto sad antropologija zadire u povijest, sociologiju i u neke nove medijske, čak i eksperimentalne pristupe koji su više vezani uz umjetnost. Nakon postmoderne kritike i prihvaćanja subjektivnosti, biasa kojeg ima svaki autor-antropolog, svjesni smo da nikada nećemo moći biti ono što sociolozi jesu, mi smo uvijek negdje između”. Voditeljica festivala zadovoljna je njegovim razvojem te naglašava da publika raste zahvaljući i volonterima festivala. Jay Ruby, američki antropolog i stručnjak u području vizualne antropologije, koji je gostovao na festivalu 2012. godine, posebno je pohvalio organizaciju festivala rekavši da su svi uključeni, od volontera do tehničara, veoma educirani o kulturnoantropološkim temama.
Ovogodišnja selekcija natjecateljskog programa ciljano je dala presjek tema koje su izbjegle hermetičnost i usku profesionalnu usmjerenost. Od 129 prijavljenih filmova Bojan Mucko i Andrea Matošević odabrali su ih 29, u četiri kategorije: profesionalci, televizijska produkcija, studenti i ostalo odnosno druge produkcije koje su selektori prepoznali kao antrološki pristup. “Pokušali smo dati sukus antrolopološkog, etnografskog filma, koji bi bio komparativan u pristupu, sve do eksperimentalnih filmova. Zauzeli smo odmak od onoga što antropologija i etnologija kod nas u klasičnom smislu znače. Odabrani filmovi otvaraju neke nove horizonte, nova pitanja, kao što je značaj posljednjih trenutaka života prije samoubojstva”, ističe suselektor Andrea Matošević referirajući se na tajlandski film Ohma Phanphiroja A ballad of life o dokumentiranoj ceremoniji čina samoubojstva jedne žene. Isti je film posebno pohvalio žiri koji su činili etnologinja Ines Prica i osnivač Restarta Oliver Sertić. Nagradu u kategoriji televizijske produkcije dobio je belgijski film Bad seeds Catherine Wielant o briselskim grafiterima i tagerima, za najbolji profesionalni antropološki film izabran je egipatski Orchard keepers Bryony Dunne, a glavna nagrada otišla je mladoj Amerikanki Natashi Raheji za Cast in India, za tematizaciju ikoničnih njujorških šahtova koji se ručno proizvode u Indiji, u mukotrpnom procesu kroz koji dnevno prolazi oko tisuću radnika. U kategoriji autora koji nisu antropolozi nagrađen je portugalski 52 summers Fabia Cuhne, dirljiv dokumentarac o vremešnom bračnom paru koji prikazom zajedničkog života i poljoprivrednih poslova predstavlja svijet vrijednosti u nestajanju.
Ines Prica, koja je imala stručnu ulogu antropološko-etnološkog dijela ostavljajući Oliveru Sertiću strogo tehničko-profesionalno filmski dio, napomenula je da je velika tema ove selekcije – smrt. U slučaju egipatskog Orchard keepers prevagnula je sadržajno prosvjetiteljska ideja da današnjem trenutku nedostaje nada. Priča o beduinskim poljoprivrednicima u sinajskoj pustinji duboka je u filozofskom i teorijskom smislu jer tematizira doba koje se u suvremenoj antrolopoškoj teoriji naziva antropocen, doba čovjekova radikalnog manipuliranja prirodom i planetom, koji nema samo patetičnu ekološko-histeričnu poruku “mi propadamo” nego je povratak svijesti o moći čovjeka, njegovoj sposobnosti da se, u krajnjoj liniji, vrati prirodi. Veza s lokalnim znanjem uspostavljena je kroz likove travara i žene poljoprivrednice, kao staraca koji zadnje ostatke smisla pokušavaju prenijeti u budućnost”.
Time je, ističe Prica, izašlo na vidjelo da mladost koja anticipira stanje budućeg svijeta ima podosta defetistički stav, što su tematizirali i venezuelanski film The silence of the flies i spomenuti A ballad of life. “Jedna od tema selekcije je i nemogućnost borbe ili prilagođavanja okolini mladih. Isto tako i homoseksualnost, koja je izronila u novom obliku, pogotovo u južnoafričkom filmu Sisterhood gdje je prikazana na drugačiji način nego što bivaju prikazane zapadnjačka borba i histerija oko odbacivanja ili legalizacije problema. Homoseksualnost je objašnjena prvenstveno kroz emocionalno-psihološku dimenziju subjekta, puno manje kroz dimenziju seksa i braka, u toj nezapadnjačkoj koncepciji predstavljena je na temelju emocionalne investicije u vlastiti subjekt i odnos prema drugim ljudima”. Na taj način, kroz cijeli program teme su se prespojile jedna na drugu, a Prica smatra da je time dana jedna slika globalnog svijeta izvan stereotipnih shvaćanja globalizacije isključivo kao tehnoloških unificirajućih praksi. “Također, i ovdje tehnologija izranja u bitnim momentima i kada joj se ne bismo nadali, pogotovo upotreba nemistificirajuće tehnologije. Kritizirali smo tehnologiju i na taj je način zapravo mistificirali. Ovdje se vidi kako ju koristi “običan svijet”, po selima, u Moldaviji, i na mjestima gdje se ne bi očekivala sveopća upotreba mobitela, Skype-a, društvenih mreža”. Iz tih je razloga posebna pohvala otišla studentskom filmu Good day Clare Kleininger o brakovima između Moldavki i Japanaca dogovorenim preko agencije za vjenčanja u kojoj veliku ulogu imaju uvjeti moderne komunikacije. Od domaćih autora, a prijavilo se sedam filmova iz Hrvatske i jedan iz BIH, posebno su pohvaljeni S vama kroz život Vjekoslava Gašparovića za inovativan vizualni pristup oblicima društvenog otpora i Posljednji splavar Drage Toromana.
Od samih početaka ETNOFILm Festivala, prema riječima Lee Vene, kustosice i koordinatorice međunarodne radionice senzorne etnografije, inzistirali su na edukcijskom formatu, što je u sedam godina preraslo u nove, suvremene pristupe u smislu metologije i tehnologije, kao i okrenutost bilježenju nematerijalne kulturne baštine. “Počeli smo s radionicama snimanja i montaže, što se razvilo u specifične radionice s vizualnim antropolozima u kojima smo tematizirali refleksije na konkretan prostor Rovinja, kao što je bila radionica Alana Grossmana 2011. godine koja se bavila identitetom i prostorom. Prošle godine smo imali radionicu fotografije vezanu uz arhitekturu i promjene u gradu izazvane turizmom, a o čemu smo izdali publikaciju “Pogled vizualne percepcije korištenja prostora duž rovinjske obale”. Radionicu hipermedije Petera Biela održali smo 2013. godine”.
Ove godine edukativni dio festivala pokrenuo je dugoročniji istraživački radionički projekt umrežen s europskim sveučilišnim centrima (Sveučilište u Zagrebu, Akademija likovnih umjetnosti i Filozofski fakultet, Frei Universitat iz Berlina, Aarhus University, Sveučilište u Ljubljani te Sveučilište u Beogradu) u partnerstvu s organizacijom soundimageculture (SIC) koja se bavi edukacijom u polju umjetnosti i vizualne antropologije. Laurent van Lancker održao je predavanja o senzornoj etnografiji i eksperimentalnom etnografskom filmu. Kao novost u etnologiji, senzorna etnografija aludira na eksperimentalni pristup filmskom mediju, igrajući se s različitim formatima, zvukom u kombinaciji sa statičnom slikom u subjektivnijem i suptilnijem pristupu. Ideja istraživanja je približavanje rubnim formama etnografskog filma koji su jako bliski umjetničkom filmu i kombiniranje s lokalno specifičnom temom zbog čega je došlo do suradnje s Centrom za istraživanje nematerijalne kulture (CENKI) u Pićnu. Voditeljica festivala Tamara Nikolić Đerić sigurna je da senzorna etnografija kao metodologija te novi mediji imaju veliki potencijal: “Senzorna etnografija okreće se istraživanju i percepciji kulture svim čulima. Etnolozi uglavnom komuniciraju tekstom i već vizualna antropologija ulazi u tu kategoriju senzorne etnologije, ali primjerice postoji sound ethnography, kada se samo zvukom pokušava interpretirati neki fenomen kulture”. Projekt se u početnoj fazi provodi kao radionica, a tijekom dvije godine pokušat će obuhvatiti više fenomena nematerijalne kulture s namjerom dokumentiranja, interpretacije i reprezentiranja kroz hibridne formate koji zvuk, slika i digitalne tehnologije nude. Uvidom u metodološke mogućnosti filma ili nekih drugih medija te terenski rad, organizatori se nadaju da će nastati istraživanja kao dio jedne veće online mape i kao open source koji bi pričao priču o nematerijalnoj kulturi.
Daleko od toga da je rovinjski ETNOFILm istarski Subversive ili festival aktivističkog filma, no za sada je i više nego dovoljno što na regionalnoj razini postoji ovakva manifestacija, strukturno vrlo dobro podržana, a koja na mala vrata etnografskim filmskim izričajem otvara pitanja dublje uzročnosti globalnih i lokalnih problema. Obraća se domaćoj publici, prvenstveno hrvatskom produkcijom dokumentarnog etnofilma u kojem se ove godine moglo vidjeti i “naše” neuralgične Druge, Rome, u Tamo negdje kraj puta Rasima Karalića prema kojima najtvrdokornije predrasude i dalje opstaju. Na pitanje o odgovornosti struke pri prikazivanju problema današnjice, Ines Prica je ustvrdila: “Dostupnost tih filmova na žalost nije velika, a edukativni potencijal je ogroman. Etnofilm ima aktivistički aspekt koji nije eksplicitan nego je deriviran u kontaktu s publikom i recepcijom. Po meni je to opći smisao dokumentarizma i antropologije, tako da bi zapravo trebao nekako spojiti obje te dimenzije i dokumentarističke odgovornosti, i u užem smislu antrolopološke, koje bi se zapravo svele na cjelovitu priču o čovječanstvu na ovoj planeti”. U tome je smislu rovinjski ETNOFILm Festival izrazito značajan, ne samo za domaću publiku, kojoj se organizatori ubuduće nadaju priključiti i srednjoškolski uzrast, već i za struku koja treba prepoznati ulogu filma u razvoju istraživačkih pristupa i metodološke razrađenosti, kao i nužnost boljih produkcijskih uvjeta, što je vidljivo u usporedbi strane studentske i domaće produkcije. Mogućnost stvaranja autorskog filmskog iskaza ujedno je i mogućnost da se vlastitoj kulturi vrati slika o sebi samoj.