Tema Idea Camp, Marseille
Piše: Antonija Eremut
Što je javni prostor i kome pripada? Mnogi će odmah pomisliti na trg, ulicu, park, obalu, šetnicu, i odgovoriti da pripada javnosti, odnosno građanima u najširem smislu riječi. Neki će se sjetiti i digitalnih oblika javnog prostora koje nam je omogućio razvoj interneta. Međutim, ova naizgled jednostavna pitanja u praksi se pokazuju izrazito kompleksnima, posebno kada krenemo promišljati načine na koje bismo ih mogli (i trebali) koristiti. Kao što grad ne čine građevine, već ljudi, tako i javni prostor ne čine samo njegove materijalne pojavnosti nego i vrijednosti koje stvaraju njegovi korisnici.
Upravo je angažmanu zajednice pri (re)definiranju i oblikovanju javnog prostora bio posvećen prvi Idea Camp, u organizaciji Europske kulturne fondacije (European Cultural Foundation), održan u Marseilleu od 23. do 25. listopada ove godine. Na interdisciplinarnom kampu sudjelovali su autori 50 ideja izabranih među 813 prijava iz cijele Europe, uključujući primjerice Libanon i Palestinu kao zemlje mediteranskog kruga. Hrvatska je imala svoje predstavnice kroz projektnu ideju gore potpisane, te Miku Buljević iz platforme Culture 2 Commons u svojstvu mentorice. Fondacija se naime kroz program Connected Action for Public Space, dio kojega je i sam kamp, povezala sa šest hubova: Krytyka Polityczna (Poljska), Oberliht (Moldavija), Platoniq (Španjolska), Subtopia (Švedska), Les Têtes de l’Art (Francuska) i Culture 2 Commons (Hrvatska), čiji su predstavnici bili moderatori i mentori autorima prijavljenih ideja. Sam Idea Camp nova je forma, odnosno eksperiment Fondacije koja ove godine slavi 60. rođendan i predstavlja svojevrstan zaokret od financiranja projekata prema ulaganju sredstava u networking – povezivanje različitih aktera koji kroz vlastitu kulturnu praksu generiraju nove društvene, ekološke, ekonomske i demokratske modele, ili barem posjeduju taj potencijal.
Zašto kamp, a ne radionica? Organizatori su, uz pomoć domaćina Les Têtes de l’Art, jednaku pažnju posvetili radu, opuštanju, druženju i zabavi, a slobodno vrijeme gotovo da nije postojalo. Možda je u svemu bilo i nijansu previše truda s obzirom na broj društvenih igrica te činjenicu da smo imali “spa” zonu s fizioterapeutom za opuštanje od rada i razmišljanja uz pomoć masaže. Program se odvijao u Vili Méditerranée, sagrađenoj za projekt Marseille-Provence-Europska prijestolnica kulture 2013 zajedno s obližnjim Muzejom europskih i mediteranskih civilizacija. Zanimljivo je bilo čuti što lokalno stanovništvo misle o infrastrukturi i prestižnoj, prije svega marketinškoj tituli koju će 2020. godine ponijeti i jedan hrvatski grad. Naime, iako će se dobar dio njih, kao i dio struke, složiti da je riječ o dobroj i lijepoj arhitekturi (posebice MUCEM, dio kojeg funkcionira kao nastavak šetnice s tvrđave St. Jean i ne naplaćuje se), jedino što je skuplje od njezine izgradnje jest njezino održavanje. Prije se tu nalazila sirotinjska četvrt koja je iseljena u ime kulture, a ove je godine dobar broj ljudi iz kulturnog sektora okusio život siromaha jer, kako kažu, proračuna za kulturu uopće nije bilo, a pitanje je što će biti s idućom godinom. Sve je potrošeno za EPK. Ovo je možda korisna informacija i za sve gradove kandidate u Hrvatskoj – ne grizite više nego što možete podnijeti.
Projektne ideje predstavljene na Idea Campu bile su zaista raznolike i mogli bismo ih načelno svrstati u kategorije ruralnog, urbanog i digitalnog. Primjera radi, sezale su od regeneracije ruralnih područja kroz razvoj platforme za farmere i europske ruralne radio stanice, urbanih voćnjaka i povrtnjaka, kontrole kakvoće zraka i jačine buke, kolektivne izrade urbane oprema/namještaja, preko digitalne platforma za mapiranje nezavisnih video stranica i open source platforme namijenjene rješavanju “slijepih pjega” grada do “sigurnog mjesta” za neuspjele pokušaje razvoja socijalnih i ekoloških inovacija. (Ovo potonje će možda zatrebati i nekim sudionicima Idea Campa s obzirom da je teško očekivati da će se sve ideje provesti u djelo.) Zajednička točka svih predstavljenih ideja, bez obzira na raznovrsnost realnih prostora kojima se bave, jest (su)djelovanje građana/lokalne zajednice od samog početka, što za posljedicu ima razvijanje osjećaja i podizanje svijesti o vlasništvu nad prostorom. Na tom je tragu bio i pomalo naivan pokušaj razdjeljivanja građanina od konzumenta na jednom od predavanja koje smo imali priliku poslušati, od koji je prvi aktivni kreator, a drugi pasivni recipijent društvenih i ekonomskih zbivanja. Vjerujem ipak kako je danas zaista teško razdvojiti ova dva koncepta s obzirom na to da smo svi mi istovremeno i jedno i drugo, u različitoj mjeri. Projekti Idea Campa pozivaju dakle lokalnu zajednicu na (su)konstrukciju i (su)kreaciju, pokušavajući odgojiti i naglasiti građansku komponentu nauštrb one konzumentske ili indiferentne. Oni rade na stvaraju “pametnog” građanina kao uvjeta “pametnog” grada i pritom udaraju temelje za razvoj jednog novog, inkluzivnog, javnog (nad)prostora u kojem je jednako vrijedan glas djeteta, umirovljenika, političara ili imigranta. Stoga je ovo događanje moguće krstiti i pomalo utopističkim nazivom Ideal Camp.
Opisani proces nije nimalo lagan i u svim dijelovima Europe, bez obzira koliko (ne)razvijeni bili, nailazimo na iste poteškoće. U biti, projekti su prije svega svjedočili o kontekstu iz kojeg proizlaze i to je po meni najveći dobitak samog kampa, zajedno s ringišpilom emocija i razmišljanja u koji čovjek zapadne uslijed takve izloženosti. Prvi dan si preplavljena i vjeruješ u vlastitu ideju. Drugi dan se pitaš što tu zapravo radiš i shvatiš da si jedna od rijetkih koja se rodila, živi i pokušava raditi u istoj državi. Elaboriranje vlastite zamisli sada traje minutu umjesto njih petnaest i biraš ljude s kojima si već pričala jer ti je zlo od ponavljanja. Uza sve to, samokritika je na najvećoj razini i vlastiti projekt čini se banalan baš kao diplomski rad pred obranu. Treći dan shvatiš da se zapravo radi o kontekstu, i da tvoj nije ni bolji ni lošiji od ostalih. Kada je riječ o borbi za javni prostor i njegovu artikulaciju, u različitim dijelovima Europe poput jeke odzvanjanju jedni te isti zvuci: sukob javnog i privatnog interesa, nerazumijevanje i tromost nadležnih institucija, nedostatak novca, slaba zainteresiranost lokalnog stanovništva koje je prestalo vjerovati u vlastitu pokretačku snagu. Svi su, izgleda, nesretni na isti način. Štoviše, iako često mislimo da se nalazimo u najgoroj situaciji, na ovom događanju Hrvatska je zahvaljujući Gradu Solinu i Hrvatskim šumama Split, koji su podržali ideju uređenja interaktivnog parka i vrta kao načina revitalizacije bivšeg tupinoloma pokraj izvora Jadra, uspjela biti svijetli primjer. Većina ostalih ideja, pa i onih koje rastu u mnogo razvijenijim zemljama u koje se obično ugledamo, tek se treba izboriti za podršku nadležnih institucija. Breaking news – jednom nismo bili na dnu.
Idea Camp pokazao se kao uspješna forma jer je uspio pogoditi zajednički nazivnik svim sudionicima i potaknuti ih na komunikaciju. Organizatori su to riješili kreativno, nisu se oslonili na klasične prezentacije već je svatko dobio svoj pano na kotačićima (tzv. trolley) na kojem je razvijao različite scenarije i strategije, koje su ostali sudionici komentirali. S obzirom da je sve bilo pokretno, svaki dan su nas pregrupirali ne bi li potaknuli nove interakcije, a zadnji dan smo priredili javnu izložbu i družili se sa stanovnicima Marseillea. Učinke ovog modela, novog i za samu Fondaciju, teško je sa sigurnošću predvidjeti. On uključuje i grant za istraživanje i razvoj koji će dobiti 25 od 50 autora, međutim iskustvo, razmjena i kritika ideja, kao i poznanstva koja smo stekli u Marseilleu mnogima će zasigurno vrijediti više od jednokratne novčane podrške.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
