Intervju Ništa mi ne može dati više materijala za razmišljanje, kaže Derrida u seriji predavanja kasnije objavljenih pod naslovom The Animal That Therefore I Am, od prizora u kojem sam zatekao sebe golog u pogledu mačke. Mačka koja mu se ušuljala u kupaonicu, mačka koja nije ni simbolična ni poetska, pozorno gleda golog Derridu, a on je taj koji u njenom pogledu vidi svoju nagost, da bi potom osjetio i sram. Što znači biti gol pred zvijeri, pita se, da bi malo kasnije dao naslutiti u kojem smjeru će ići dalje. U trenucima nagosti, pogled životinje kao i pogled Drugog, pruža mu perspektivu granice ljudskog. Kraj čovjeka i pogled na apokalipsu. Početak kraja koji ga osuđuje, a time i određuje. Suprostavljajući se filozofskoj epohi u koju smješta, i kaže ne beznačajno, ne ženske filozofe; Descartesa, Kanta, Heideggera, Lacana i Levinasa, Derrida tumači da su filozofi vidjeli mačku odnosno životinju, ali nisu vidjeli sebe viđeni iz pozicije životinje te je stoga životinja bila predmet filozofije, no isključena iz njenog diskursa, što je u konačnici i negacija i nerazumijevanje životinje. Lako je za dodati, radi se i o nerazumijevanju čovjeka jer dok god ne vidi sebe u pogledu Drugog, ne može niti problematizirati sebe. Slijedeći životinju, kaže Derrida, susret će se s apokalipsom, početkom kraja, svojom granicom, ali i samim sobom.
Neki od tragova na koje Derrida navodi: apokalipsa, geofilozofija i zoologija, zauzimaju dominantno mjesto u radu Oksane Timofejeve, filozofkinje – što nije beznačajno – koja se prvenstveno kroz filozofsku antropologiju, bavi poviješću životinja, apokalipsom kao katastrofom koju izmiče iz budućnosti i smješta u prošlost i sadašnjost, ljubavi prema domovini oslobođenoj od fašizma, politikom rada i modernog ropstva kroz Hegelovu dijalektiku gospodara i sluge te sada, u još neobjavljenoj knjizi, filozofskom diskusijom o duši. Dok svoju metodologiju naziva nekom vrstom reciklaže zastarjelih pojmova – kao što je duša ili domovina – i njihovom reaproprijacijom, njena filozofska misao, gledana u cjelini, argumentacija je u prilog velikih učitelja filozofije bez obzira ili, radije, s obzirom na njihovu arhaičnost. Usprkos kanonu koji im daje ili potvrđuje njihovu veličinu, nesuvislost filozofa (koju je davno argumentirao veliki arapski mislioc Al Ghazali) otvara mogućnost da ih promišljamo drugačije, manje religiozno, bez straha, s više pitanja, mnogo znatiželje. Timofejeva ih ne ruši s trona (ili?), samo nas navodi da ih ne čitamo suviše ozbiljno, ali zapravo, da ih čtamo.
Dvodnevna radna grupa Psihoantropologija za neljude održana je u sklopu ovogodišnje Kritičke dramaturgije koja se bavila temom odučavanja kroz prakse koje zanemaruju standardnu pedagošku metodologiju (koja neminovno stvara hijerarhije kako znanja, tako i onih koji tom znanju pristupaju), a Timofejeva ju je vodila u hoodici na kojoj je oslikan Hegel na pecivu, Hegel on a bagel (a o rupi u Hegelovom bagelu čitaj ovdje). U slučaju da nam je to promaklo, u uvodnom je predstavljanju naglasila da više nije učiteljica (predavala je na Institutu za filozofiju Ruske akademije znanosti dok nije odselila iz Moskve nakon Putinove invazije na Ukrajinu), te iznjela prijedlog da u istraživanju duše čitamo Fedona (ili O duši), ali naivno. Tako je Platonov spis u kojem nas preko dijaloga vodi kroz zadnje trenutke svog velikog učitelja Sokrata otvorio vrata metafizike i onima koji znaju ponešto ili poprilično o Platonovoj filozofiji, kao i onima koji se pitaju zašto uopće govorimo o duši? Nije da nam treba dobar argument jer čitamo naivno, ali pitanje se može i obrnuti: zašto ne razgovaramo o dušama (osim u crkvi)? Ali neka Sokrat nešto kaže:
“Ama nebrojene jade zadaje nam tijelo radi potrebne hrane, pa ako još navale bolesti kakve, ne daju nam goniti za onim, što zaista jest. A napunjuje nas ljubavlju, požudom, strahom i svakojakim podobama i tolikim tricama i kučinama, te se zapravo uistinu od njega, štono riječ, ne možemo nigda ni razabrati. Pa i ratove, bune i bitke ne gradi ništa drugo doli tijelo i požude njegove.”1
Tijelo koje već desetljećima zauzima primarno mjesto, kako u znanstvenim istraživanjima, tako i u filozofskim i umjetničkim promišljanjima svijeta, ima granice, jedna od kojih je nesumnjivo smrt. Kaže Sokrat, filozof se treba veseliti smrti jer će ga ona napokon osloboditi smetnji tijela, ali napominje, filozof zapravo i zaslužuje smrt: “Pravi filozof zaista nastoji mrijeti i najmanje se od ljudi straši smrti.”2 Ipak, ne može nas tako lako uvjeriti kao ni svoje sugovornike u Fedonu. Netom prije nego što će popiti smrtonosni otrov, prihvaća razmotriti filozofski izazov:
“Sokrate, meni se bar čini, lijepo zboriš, ali ono o duši mnogo sumnje budi u ljudi, da je više nema, kad se s tijelom rastane, nego propada i gine onoga dana, kad čovjek izdiše.”3
Tako će Platon kroz lik Sokrata iznjeti četiri dokaza kojima utvrđuje besmrtnost duše, ali opisuje i sudbinu koju prolaze nakon smrti tijela. Nije slučajno da Sokrat nije sam u svojoj ćeliji gdje bi ga možda stražar čuo pa bi svijetu prenio zadnje riječi velikog učitelja. Ne, Sokrat ima sugovornike koji su vrsni filozofi, ali važnije: koji će nastaviti živjeti. Razgovor o duši nije za Sokratovu utjehu pred samu smrt, nego njihovu utjehu pred životom koji moraju nastaviti. Pa kaže, ovisno o tome kako su živjele, duše su nakon smrti kažnjene ili nagrađene. Nakon što u zagrobnom životu provedu tisuću godina prisjećajući se svojih vrlina ili svojih grijeha i proživljavajući posljedice svojih izbora (zle duše pate dok ne dobiju oprost, a dobre se druže s filozofima!), odabiru svoj sljedeći život. Pri rođenju, duše zaboravljaju svoje prošle živote, ali tijekom života dolaze do spoznaja koje su ništa drugo nego prisjećanje na podzemni život u kojem su naučile sve što znaju. Pravo znanje je dakle prisjećanje onog zaboravljenog. Iako se čini da je odučavanje obrnuto – zaboravljanje naučenog, ono je zapravo i ponovno učenje zaboravljenog znanja, psihoanalitičkim jezikom – potisnutog, onoga što ne dolazi od gospodara te njegovih institucija, škola i muzeja, već od robova, iz podzemlja i s margina.
Timofejeva nam zadaje dva zadatka: da se prisjetimo zaboravljenog života te da izaberemo u kojem bi obliku živjeli u sljedećem. Bilo je tu metli, kombuche, borove šume, divova, snobova i krilatih bića, nekoliko životinja i cvijeća u Kazahstanu. Predvidljivo ili ne, nitko nije htio biti čovjek u sljedećem životu. Ja sam odlučila da ću biti deva ako budem mogla izabrati svoj sljedeći život. Ponešto iz praktičnih razloga, zagrijavanja Zemlje i manjka vode kao resursa, ponešto zbog toga što su jako osjećajne pa tako reagiraju, čak se mogu i rasplakati na tužnu glazbenu melodiju. Sokrat je u ćeliji pred smrt sanjao glas (iz prošlog života) koji mu kaže da se bavi glazbom odnosno pjesništvom. Kaže:
“Mene tako san potiče na ono, štono sam radio, naime na to, da se bavim muzikom, jer je filozofija – tako sam držao – najveća muzika, a ja sam se njom bavio.”4
Deve, rekla bih, razumiju filozofiju. U prilog tome govori i oralna muzička tradicija iz predislamske Arabije koja potiče od jahača deva. Al-Hida’a ili al-Heda’a je forma pjevanja kojom jahači komuniciraju s devama, ali ne samo iz praktičnih razloga da bi ih dozvali ili nahranili, nego i kao vrsta zabave ili dokolice na dugim putovanjima pustinjom. Iz toga se razvila bogata tradicija staroarapskog pjesništva koja se bazira na rajaz metru i ritmu na koji deve reagiraju.
Jednu takvu pjesmu je preradio Tawfiq Zayyad, palestinski pjesnik i komunist čije su takozvane pjesme otpora koje je pisao u izraelskom zatvoru označile period poslije Nakbe. Pjesma govori o ženi koja je slomljena nakon što njezin voljeni, Jammal (na arapskom: jahač deva), odlazi u daleku pustinju. Dio pjesme prenosim ovdje:
I said, “Jammal, take me with you.”
He said, “No, my burden is too heavy.”
I said, “Jammal, I will walk.”
He said, “No, my road is too long.”
I said, “I will walk for a thousand years
Following your eyes.”
He said, “Little pigeon, bitter like myrrh
is the life of the migrant.”
Iako je lako zamisliti da Palestina plače za svojim narodom u izbjeglištvu, trebamo razumjeti i ono zakopano u pjesmi, ono pobunjeno, a u tome će nam pomoći Timofejeva.
U predavanju “Što je duša?” koje je uslijedilo nakon prvog dana radne grupe, Timofejeva traga za ostacima duše u kontinentalnoj filozofiji (kroz Hegela i kasnije Malabou), psihoanalitičkom diskursu (uspoređuje koncept nesvjesnog kod Freuda i Drugog kod Lacana), te u suvremenim teorijama o umjetnoj inteligenciji. Zanimljiv je kraj predavanja u kojem Timofejeva dolazi do antropologije koja se tradicionalno bavi čovjekom i različitim kulturama, ali po Timofejevoj, nikako ne može izbjeći pojam duše jer, kaže, autohtone su kulture pune duša (animizam, totemizam, šamanizam). U novije vrijeme preko teoretičara kao što je Eduardo Viveiros De Castro, antropologija je napravila ontološki zaokret. Prema njemu, ova grana mora preuzeti ulogu dekolonizatora misli. Timofejeva nastavlja pojašnjavajući da je razlika između starog i novog pristupa definiran načinom na koji se adresira Drugi. Tradicionalno, nezapadnjačke kulture su bile Drugi, koji su slični ili čak isti, ali im nedostaje neka značajka, možda racionalnost, možda kršćanska vjera, možda duša. Pa tako navodi primjer koji prepričava Claude Lévi-Strauss u knjizi Rasa i istorija; Rasa i kultura:
“Na Velikim Antilima, nekoliko godina nakon što je otkrivena Amerika, dok su Španjolci slali istraživače čiji je zadatak bio ustanoviti posjeduju li urođenici dušu ili ne, urođenici su prakticirali potapanje i davljenje zarobljenih bijelaca ne bi li provjerili jesu li njihovi leševi bili podložni truljenju ili ne. U istoj mjeri u kojoj težimo uspostavljanju diskriminacije među kulturama i običajima, najpotpunije se identificiramo s onima koje pokušavamo negirati. Uskraćujući ljudsku prirodu onima koji izgledaju kao ‘najdivljiji’ ili ‘najbarbarskiji’, ne činimo ništa drugo do zauzimanja jednog od njihovih tipičnih stavova. Barbar je prije svega čovjek koji vjeruje u barbarstvo.”
Da bi se razbilo narcisističko ogledalo u kojem barbar vidi barbara, ali ne prepoznaje sebe, nagog kao Derrida pred mačkom, Timofejeva kaže da trebamo vidjeti ono što je isto kao Drugo da bi u ogledalu ugledali sebe kao neprepoznatljive (da bi napokon mogli vidjeti drugačiji svijet). U takvoj novoj antropologiji koju De Castro naziva “autohtonom alter-antropologijom”, sva tijela, ljudska i neljudska, imaju dušu. Tijela nam se mogu prikazati, ali ne moraju, ali duše imaju ontološku prednost, one dolaze prije tijela. Sve i svi imaju dušu, a to ih čini osobama. Mačka je osoba, cvijet maka je osoba, šuma je osoba. Duša je ta koja nas čini jednakima mravima kao i čimpanzama, iako su naše perspektive i iskustva ovog svijeta drugačije zbog tijela koja zauzimaju različite prostore. Kolektivna duša (Timofejeva govori i o Schellingovom konceptu svjetske duše) može poslužiti kao platforma za međuvrsne odnose, komunikaciju, razmjenu i diplomaciju. Kaže: “za to su prvenstveno bili zaduženi šamani. Kroz složene rituale i uz pomoć psihoaktivnih tvari, oni su presretali gledišta Drugoga, prolazili kroz različite prirode i razgovarali s različitim vrstama, duhovima i mrtvima, te su se tako upuštali u opasnu ontološku kozmopolitiku.”
Ali ne rade to samo šamani, jer nastavlja s teorijom kanibalizma koju De Castro analizira kao “režim istine”, umjesto kao zabranjenu socijalnu praksu. Inkorporiranjem drugih u sebe, otvara nam se mogućnost da vidimo iz njihove perspektive, da vidimo sebe kao Drugog, da bi se granice naših identiteta pomutile jer u sebi imamo toliko Drugih. Da je Derrida pošao za mačkom, vjerojatno ju ne bi ulovio, ali zamislimo da ju je uspio nekako pojesti, postao bi dijelom i ta mačka, ali baš ta mačka koja ga je gledala. Razotkriven sam sebi, znao bi zašto je osjetio sram u trenutku kad je vidio njezin fiksiran pogled, a možda bi vidio i onkraj kraja, poslije apokalipse. Ovako i njemu i nama ostaje nepoznanica s kojom moramo računati, koja ostavlja zagrade, koja uzurpira znanje.
Da se vratim pjesmi. Jammal koji odlazi je i jahač i deva, voljeni koji je bio cijeli jedan svijet, jedna duša koja ih je povezivala (nju i njega, njih, ljude i životinje, drveća i biljke). Ona koja ostaje je golubica, tradicionalno simbol ženske plodnosti. Iako ostaje bez duše koja je odbija povesti sa sobom – u daleku pustinju, podzemlje ili drugi svijet – s traumom neželjenog rastanka, ona mora nastaviti živjeti. Ali gdje? U svijetu bez duše, ili u svijetu kojem nedostaje dio duše. Ali zašto? Zato da bi i generacije koje dolaze dobile priliku, dobile tijelo, okusile život. Ali kako? Prisjećajući se i ponovno učeći o onom što je izgubljeno.
Nije slučajno da je Rim Banna otpjevala Jammal na albumu Ogledala moje duše. Deva u meni se rasplakala, a vjerojatno bi i Sokrat (onaj Platonov).
Objavljeno
