Kritika Budi žena koja se uvijek igra Pljuni na varalice koje ti lažu Da je samo patnja plemenita Radost je veća Radost je, a ne patnja, svaki put Spasila svijet Tako ćeš i ti spasiti bar jedan život Svoj Olja Savičević Ivančević, Ženi koja se igra[1]
Barbie kućica mog djetinjstva imala je crvene zidove, plave itisone preko kojih je bilo prostrto par ponjava i fotografija bosanskog ćilima, namještaj mahom iz Barbie itinerara koji smo kupovali kod Kineza; sklopljen od Lego kockica ili apsajklovanih ambalaža, s izuzetkom lavaboa i WC šolje koja je pripadala originalnoj Shelly koja kaki i piški, sve s malim toalet-papirom, poklonom iz daleke Amerike. Plafoni u mojoj Barbie kućici bili su visoki, jer je kućica bila sklopiva plastična kutija koju je mama vješto usvojila od mesara Zije i Adija preko puta naše zgrade. Nadograđeno na sprat bilo je (ne)originalno Barbie kupatilo, izolirano od ostatka kuće slojem heklanja. Da sam onomad u Barbie kućicu provela i struju, s plafona bi vjerovatno visila sijalica bez abažura i obasjavala moja Barbie sijela dobro poznatom žutom nijansom naših ranijih tranzicijskih godina.
Osim što su mezile, pisale zadaće i kakale u Shellynu WC šolju, moje Barbike su živjele u zajednici u kojoj su vladali principi solidarnosti i konvivalnosti te su donosile odluke, oh, toliko odluka, uvijek sve zajedno, iako je Barbika s krilima iz Slovenije imala veto, poput tadašnjeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha. Išle su u tajne misije sa žabama i pingvinima iz Kinder-jaja i sjedile skupa do kasnih sati u kuhinji.
U filmu Grete Gerwig, Barbie, čini se da Barbike žive slično kao moje – iako holivudski glamurozno, na momente karikaturno, deliberativno demokratski i definitivno nepogođene ratom i restauracijom kapitalizma – u originalnoj i brendiranoj Mattel estetici koju povremeno uzurpiraju Kenova naivna nastojanja da sam dekorira prostor, zabrljano nebriljantnim, plošnim ženoosnažujućim govorima ljudskih likova koji filmu ne doprinose ama baš ništa.
Barbie me nije vratio u djetinjstvo. Bacio me, kao i Barbie samu, u egzistencijalistički bezdan, gdje sam se 19. jula svakako nalazila i prije ulaska u kino. Za mene, on nije bio ništa novo: Barbie mi je zvučao kao Sve su to vještice, mim-stranica kojom protu-arhiviram vernakularni ženski odgovor na patrijarhat (i samim time arhiviram patrijarhat), skupa s članicama porodice, prijateljicama, kolegicama i poznanicama. Puna kino sala smijala se stvarnim razgovorima između muškaraca i žena koji su samo povremeno hiperbolirani. Puna kino sala smijala se stvarnim razgovorima koje stvarno vodimo u našim stvarnim patrijarhalnim temporalnostima, isto kao što se smijemo Vještice mimovima. Puna kino sala smijala se sama sebi. Egzistencijalistička intervencija u velikom stilu, ako se adminku pita.
Holivudski filmovi, brendovi, kao i, uostalom, neoliberalni muzeji, arhivi i galerije, ako već aktivno ne doprinose jačanju alt-desničarenja, mogu samo aproprirati stvarne političke borbe i reciklirati aktivističke diskurse kako bi obnovili, regenerirali i umnožili svoj profit. Ovo je jasno Barbici u birkicama, Barbici u tzv. stvarnom svijetu, ali i ja kao i ona biram da se s ovim saznanjima brzo vratim u Barbie svijet, pospremim što se pospremiti da, usput se dobro zabavim i saznam i nešto o sebi kao ženi kojom postajem.
Doprinos ovog filma stoga nije revolucionaran, ali zašto bismo to uopšte očekivale? Film je feministički, i Greta Gerwig nam je zaista olakšala takvo čitanje, a nije beznačajno ni da uopšte postoji holivudski feministički film koji premašuje sve rekorde gledanosti, a koji je režirala žena. Tko bi rekao da će to ikada biti moguće razočarano buljeći u sise Wonder Woman prije par godina!
Značajno je i pokazno da su mladi desno naginjujući muškarci diljem svijeta vrlo brzo odlučili proglasiti Margot Robbie za mid[2], sveteći joj se tako za njenu izdaju patrijarhata u kojem su bili spremni da ovoj dotadašnjoj ljepotici pruže sve. Značajno je i da su drugi ideološki isprdci imali potrebu da artikulišu svoje negodovanje na film, ali i da je publika širih shvatanja primjetila karakteristike incela u nekim od karakteristika koje su pripisane Kenu. Bez obzira na različite interpretacije, bitno je prepoznati Barbie i bez dizanja nosa ponosno je obgrliti kao polugu kojom je ženski egzistencijalizam afirmiran kao postojeći, stvaran i u svojoj stvarnosti suštinski suprotstavljen patrijarhatu. Također, osobna i nježna oda prostoru majčinstva kao još jednom prostoru povezivanja odrasle žene s djevojčicom u njoj, a istovremeno i s njenom kćeri, čini se kao ključna za sveukupno dirljiv i značajan doprinos ovom odlasku u kino.
Gretina Barbie nema nadograđeno kupatilo s heklanjem na krovu svoje kuće, ali to je ne čini manje zanimljivom ni bitnom. Njena jednodimenzionalnost i plastičnost sasvim je dovoljna: ona je sve.
1. Olja Savičević Ivančević, “Ženi koja se igra”, Divlje i tvoje (Zaprešić: Fraktura 2020)
2. mid – Kako objašnjava Urban Dictionary, pridjev koji se koristi za vrijeđanje ili degradiranje suprotnog mišljenja (ili drugih osoba), označavajući ih kao prosječne ili lošeg kvaliteta.
Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.
ObjavljenoObjavljeno
