Tema Piše: Lujo Parežanin
Za Beograd, grad za čiju je društveno-političku situaciju amblematična upravo beskrupulozna uzurpacija prostora, najzloglasnije manifestirana u njegovom kontroverznom izlasku “na vodu”, glasovita BIGZ-ova zgrada na Senjaku predstavljala je neprocjenjivo mjesto okupljanja alternativne muzičke i umjetničke scene. Prvi takvi korisnici pojavili su se negdje sredinom nultih, da bi se zbog izuzetno praktične, centralne lokacije, ali i izvrsnih arhitektonskih predispozicija, BIGZ počeo pretvarati u izuzetno živo stanište kulture. Nažalost, sudbina takvog prostora u beogradskom je kontekstu neizbježna pa je već 2007., u trenu kada se proces njegovog naseljavanja tek zahuktava, BIGZ u vrlo spornoj privatizaciji prešao u većinsko vlasništvo MPC Holdinga, odnosno tajkuna Petra Matića. Međutim, najavljena restauracija zgrade nikad nije provedena, a “sretna” okolnost Matićeva čekanja da kapitalizira na jeftino stečenoj prestižnoj nekretnini dovela je do toga da je alternativna scena u BIGZ-u neko vrijeme mogla nastaviti bujati: probaone, ateljei, studiji, klubovi formirani tijekom narednih godina počeli su predstavljati infrastrukturu za rad oko petstotinjak ljudi, kao i mjesta okupljanja nebrojenih posjetitelja, kojima su bili dostupni sadržaji od sporta, preko tečajeva jezika do kazališta i koncerata.
Konkretniji problemi u kontinuiranoj neizvjesnosti pojavili su se 2014. godine, kada se netko u beogradskoj protivpožarnoj policiji iznenada sjetio da zgrada BIGZ-a ne udovoljava sigurnosnim propisima, zbog čega se nekolicina važnih klubova poput Čekaonice, ključnog mjesta jazz scene, morala iseliti. Time je ujedno prestala i komercijalna aktivnost u zgradi, dok su preostali zakupci nastavili živjeti u više-manje stalnom strahu od nove prodaje i protjerivanja.
Ono što se oduvijek činilo neizbježnim obistinilo se konačno u siječnju ove godine, kada je objavljeno da BIGZ kupuje MPC Marera Properties, još jedna tvrtka mutnog zaleđa, u čijem vlasništvu se nalazi i Beograđanka. Naime, kako prenosi Politika, vlasnik Marere je Vladimir Zubrilin, “ruski biznismen koji poseduje i pasoš Malte, spomenut u aferi ‘Panamski dokumenti’ o iznošenju novca u ofšor zone”. Nakon što je u veljači prodaja formalizirana, svih šezdesetak zakupaca prostora u BIGZ-u dobilo je zahtjev za iseljenjem uz otkazni rok do kraja ožujka. Zgrada je potom ispražnjena, a beogradska nezavisna scena još je jednom završila na cesti.
Izbačeni zakupci srećom su se vrlo brzo organizirali u inicijalno neformalnu inicijativu Beogradska alternativna scena, koja je odmah iskoračila prema gradskim vlastima s molbom da se adresira ovaj težak udarac za nezavisnu kulturu. Kako je u razgovoru za Kulturpunkt prenio muzičar Nemanja Savić, jedan od BIGZ-ovih korisnika, inicijalna reakcija Grada bila je brza i susretljiva, ali na tome je ostalo: “Saslušali su naše potrebe, rekli da Grad poseduje razne prostore i da su voljni da nam obezbede nešto, da se pobrinu za alternativnu kulturu, ali otad se nije desilo ništa. Ulazimo u četvrti mesec od iniciranih razgovora, ali nismo dobili nijedan konkretan predlog ulasku u neku zgradu.”
Na njihovom se problemu, navodi Savić, najviše angažirao glavni gradski urbanist Marko Stojčić, s kojim se inicijativa sastala u travnju. Stojčićeva je ideja da bigzovci uđu u čuvenu zgradu Pošte 6 na Savskom vencu, odmah pored bivše Željezničke postaje, na obodu “Beograda na vodi”. No, kao i u BIGZ-ovom slučaju, riječ je o izuzetno atraktivnoj lokaciji, koja je osuđena na istu vrstu neizvjesnosti – Savić napominje kako je Pošta 6 u najboljem slučaju prezentirana kao srednjoročno rješenje, vjerojatno na period kraći od 10 godina.
Sama inicijativa, ubrzo registrirana i kao udruženje Beogradska alternativna scena, dala se u vlastitu potragu za prostorom usporedo s pregovorima s gradskom upravom: “Pregledali smo nekih 20-30 objekata, ali sve to je nemoguće realizovati bez institucionalne i državne pomoći. Većina objekata nije prilagođena našim potrebama – to su često hale, koje ne mogu da se pretvore u prostore u muzičare niti mogu da se adaptiraju za potrebe ovolikog broja različitih korisnika. Problem s kojim se prevashodno suočavamo je renta, nemoguće je pronaći prostor s dobrim uslovima na lokaciji koja bi nam omogućila da budemo gradski centar kulture”, istaknuo je Savić.
Inicijativa je gradskim vlastima već poslala razrađen koncept takvog projekta: “Mi smo napravili neki draft gde smo saželi sve mogućnosti koje je BIGZ pružao. Tamo smo naveli okvirnu kvadraturu i konkretne prostorne potrebe, od kancelarija do sale za umetničke priredbe. Radilo bi se o nekoj vrsti sveobuhvatnog kulturnog centra, koji bi uključivao i solidarnu kuhinju, ali i komercijalne djelatnosti. Sve to ljudi iz grada već znaju i imaju negde zabilježeno.”
Kako navodi Savić, problem prostora za mlade muči beogradsku alternativnu scenu već desetljećima: “Akademija, Studentski kulturni centar – to su danas klubovi za sve osim za omadinu. Jedan po jedan su nam oduzimali objekte, pa mi sada tražimo one koji su u lošem stanju da se organizujemo. Prema nekoj našoj proceni, u gradu postoji oko milijun i po neiskorišćenih kvadrata, ali problem je naći nešto povoljno kao što je to bio BIGZ, gde pritom neće da nas izbacuju nakon par godina.”
Savić pojašnjava koliko je protjerivanje iz BIGZ-a utjecalo na njegove korisnike u ovom izuzetno teškom razdoblju: “Za početak, direktor BIGZ-a nas nije obavestio da je zgrada prodata – prosto smo jedan po jedan počeli da dobivamo otkazne rokove. To je bio mesec opšteg rasula, a neki su dobili produžene rokove jer to prosto nije bilo realno. Selidba u tako kratkom roku je bila prava agonija. Ljudi su trenutno na ivici katastrofe u godini u kojoj je ugrožena puka egzistencija ljudi, oduzet im je prostor za stvaranje, tek sad vidimo koji je značaj i veličina i koliko je nezamenjiv bio BIGZ. Neki od nas su imali ogromne probleme, morali su da napuste umetničku delatnost i da nađu druge poslove kako bi naprosto prebrodili. Ja nisam imao toliki problem, ali neki bendovi su se raspali, snimanja su na ledu, čak i Partibrejkerskima, a drugari slikari su morali da rade u lošim uslovima bilo gde zbog zakazanih izložbi. Klub mačevalaca se veoma teško snašao, kao i penjači, koji nigde nisu uspeli da prenesu penjačku stenu. Plavo pozorište je bilo potpuno rastureno – tek sad su našli neku kuću za koju traže sredstva od grada. Najviše su platili muzičari, počev od mladih bendova. Što se muzike tiče, poslednjih 10 godina vredi da je BIGZ jednako scena. Osećamo se skrajnuto, kao da nemamo ni prava da tražimo sve to, taj prostor za rad.”
Krajem lipnja u Kulturnom centru Grad Beogradska alternativna scena održala je prvu javnu skupštinu: “Osnovna ideja nam je bila da ozvaničimo članove, da se vidimo i uspostavimo interakciju i prevaziđemo podele ‘mi-vi’. Želimo da utičemo na kulturnu scenu u Beogradu i da pokažemo da postojimo, da smo sposobni da se organizujemo i da napravimo neke konkretne korake”, ističe Savić.
Što se šire podrške tiče, zasad se inicijativi obratio dio ULUS-a, koji je pod novim vodstvom napravio pozitivan iskorak u borbi za prava umjetnica i umjetnika. Kako navodi Savić, petnaestak akademskih slikara je i službeno u inicijativi, a vizualne umjetnice i umjetnici su važan dio bigzovske zajednice. Potporu je im je izrazio i umjetnički kolektiv Polimorf, razna udruženja koja se bave ekologijom i zaštitom okoliša, kao i izdavačke kuće i umjetničke organizacije.
Kako god da se rasplete sudbina ljudi okupljenih oko Beogradske alternativne scene, Savić napominje da će svaki dobiveni prostor morati itekako braniti dobrim projektima, ulaganjima i otvaranjem za ljude. “Mi ne želimo da privatizujemo neki gradski prostor,” ističe, “sve to treba da pripada sceni grada.”
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
