Intervju Piše: Martina Vovk
Vijesti, koje dolaze iz Rijeke o događajima i odazivu na rad slovenskog umjetnika Janeza Janše na riječkom festivalu Zoom, su zabrinjavajuće te zaslužuju promišljanje i osudu. Opsežna video-performativna instalacija Življenje (v nastajanju) je plod pažljivo osmišljenog koncepta, koji preko prilično jednostavnih uputa pokušava kod posjetitelja/ice-gledatelja/ice prouzrokovati djelovanje, akciju, reakciju na ponuđene izazove: u konačnici se preko vlastitog odaziva posjetitelj/ica-gledatelj/ica suočava sa sobom samim/om, sa svojim radostima i tugama, srećama i nesrećama, sjećanjima i predrasudama. Što iz toga posjetitelj/ica-gledatelj/ica napravi, nije više u domeni umjetnika i autora izložbe Janeza Janše… on nas kroz simbolički, metaforički, metonimijski jezik umjetnosti priprema samo na to da pred sebe (ne) postavimo ogledalo.
Iz tog konteksta pažljivo i kompleksno postavljenog djela Življenje (v nastajanju) je na perfidan i nasilan način istrgnut dio, jedna od četrdeset situacija, scena sa uputama promatraču/ici, da, ukoliko se srami svog naroda, uzme škare i razreže zastavu te odrezani dio položi na pod galerije. Što je slijedilo znamo: moralna panika, vika i krika, izjave lokalnih i državnih funkcionara o tome što je umjetnost a što zastava… Situacija bi bila komična da nije toliko ozbiljna jer je grubo posegnuto u slobodu izražavanja i autonomiju umjetničkog djela i umjetničkog konteksta cijelog događanja. Umjetnost je kao specifična društvena sfera jasno odijeljena od ostalih, uživa autonomiju, zbog koje je u umjetnosti moguće sve (osim posezanja za životom druge osobe) i samo kao takva ima smisla. Ta autonomija je dvovrsna: omogućava simbolički prostor u kojem se događa umjetničko djelo, izjava, akcija dok ujedno baš ta autonomija prijeći realni učinak umjetnosti u svakidašnjoj, koliko god pravno-normativnoj realnosti života. Drugim riječima: za umjetnost ništa nije sveto i u umjetnosti nema ničeg svetoga, ali je zato sve legitimno; radi se o oslobađajućoj mogućnosti stvaranja simboličkih značenja, koji se mogu ticati svakoga kome je stalo do umjetnosti. Ta ista autonomija umjetnosti omogućuje svakom/oj primatelju/ici svoju vlastitu interpretaciju umjetnosti (a u svakoj interpretaciji se zrcali i subjektivna realnost onoga/one koji/koja interpretira, ta sloboda govora i mišljenja je itekako povratna). Ali da takva interpretacija može biti osnova za pravno gonjenje umjetnika i njegovog rada signalizira da su tu pojmovi do apsurda izmiješani i krajnje nerazumljivi.
Kriminalizacija umjetničkog djela, umjetnika i organizacije koja je događaj organizirala, što se desilo u Rijeci je prije svega odraz stanja duha u okolici, u gradu i državi (jer je “skandal,” koji to nije, poprimio nacionalni opseg), a ujedno izaziva i brigu koju moramo shvatiti ozbiljno. Kriminalizacija i javni linč umjetnika i njegovih djela daleko prelaze autonomni prostor umjetnosti (na univerzalnoj i konkretnoj ravni riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti) i pokazuje, da poštivanje osnovnog ljudskog prava na slobodu govora i mišljenja ponegdje još nije doseglo status civilizacijske norme slobodnog, demokratskog društva. Dok ta norma nije dosegnuta i zaštićena svim sredstvima, do tada je moguće zamisliti i različita isključujuća pozivanja na barikade moralnosti, države, nacije, časti i pobožnosti. Treba se odlučno postaviti u obranu integriteta umjetnika, njegovog djela, organizatora događaja i njihovog prava na slobodno izražavanje i stvaranje.
***
Prevela: Iva Kovač
Objavljeno
