Tema Piše: Milena Žarković
Bez tekuće vode. Bez kupaonice. Bez kanalizacije. Bez struje. Bez vlastitog kreveta. Bez prostora za učenje. Bez internetskog signala.
Ovo su samo neki od uvjeta u kojima odrastaju i školuju se romska djeca u Hrvatskoj. Međutim, neimaština i nedostatak adekvatnih uvjeta za razvoj nisu jedina prepreka na njihovom putu. Segregacija, marginaliziranost, diskriminacija na svim razinama te nedostatak volje za razumijevanjem i prihvaćanjem od strane većinske zajednice čine širi okvir realnosti s kojom se svakodnevno suočavaju pripadnici romske nacionalne manjine – realnosti koja je prožeta zidovima i zatvorenim vratima. Tjedni jednakosti u organizaciji Arterarija, Centra za mirovne studije i Romske organizacije mladih Hrvatske pokušaj su da se napravi malen iskorak u premošćivanju jaza među ovim zajednicama. Uz predstavu pogledajme umjetničke udruge Arterarij, okosnicu umjetničkog programa čini i audiovizualna izložba Barbare Matejčić i Ane Opalić melankoličnog naziva Jednog dana život će biti lijep, koja je nastavak projekta Kad odrastem, bit ću bogatašica. Obje izložbe sastoje se od fotografskih prikaza derutnih i skučenih prostora u kojima romska djeca odrastaju i audiozapisa u kojima progovaraju o svojem školovanju, svakodnevici i snovima. Postav stoga upućuje na važnost propitivanja i osvještavanja širine društvenih implikacija koje onemogućavaju romskoj djeci da ostvare svoj puni potencijal.
Izložbu sačinjavaju tri glavna elementa – fotografije, audiozapisi i tekst Barbare Matejčić, kojim se kao fokus izložbe izdvaja prikaz ekonomskih uvjeta u kojima odrastaju romska djeca te pogubne posljedice koje to ima za njihov uspjeh u školi. Vizualni dio sastoji se od fotografija koje u prvi plan stavljaju isključivo detalje iz kućanstava bez prisustva ljudskih likova, čime je gledatelj suočen samo s neposrednim okolnostima koje oblikuju svakodnevicu ukućana. Stara peć u kutu, nizak strop, dotrajali zidovi i skučeni kreveti daju rijedak uvid u prostore u kojima romska djeca provode svoje djetinjstvo. Poruka iz naslova izložbe je nažalost jasna. Jedino se u budućnosti krije potencijalno ispunjenje snova jer sadašnja je realnost presurova, a osjećaju bezizlaznosti doprinosi i čest motiv zatvorenih zavjesa te slabog prodora svjetlosti. Kao što je Mirna Rul već primijetila u svojoj analizi izložbe Kad odrastem, bit ću bogatašica, i ova je izložba u svojoj ogoljenosti i jednostavnosti lišena prikaza pripadnika romske nacionalne manjine kao egzotičnih Drugih. Znači li to da je ona namijenjena nama koji smo udaljeni od takve realnosti da je napokon, barem vizualno, spoznamo te da u nedostatku osobe na fotografiji zamislimo kako bi naš život izgledao da smo imali takvu startnu poziciju? Jesu li tako ukućani zaštićeni od toga da postanu lice uz koje bi posjetitelji mogli vezati nesvjestan set predrasuda ili pak neku vrstu mehaničke empatije?
Dominantan prikaz Roma u medijima temelji se na jednoj od dvije opcije: ili je riječ o kriminalcima ili o pozitivnim iznimkama. Kultura i umjetnost često predstavljaju jedini prostor koji nudi drukčiji prikaz romske zajednice, ali i priliku da se njihov glas čuje te da tako i sami utječu na promjenu diskursa temeljenog na stereotipima i predrasudama. U kulturnom krajoliku Hrvatske, angažirana umjetnička produkcija koja se bavi temom romske zajednice je, čini se, u porastu. Područje vizualne kulture tako je prošle godine obogaćeno otvaranjem Muzeja osobnih sjećanja u Osijeku u kojem se stalan dom dobila izložba Priče Roma, posvećena životnim pričama osamnaestero pripadnika ove manjine, čime je napravljen velik korak ka stvaranju trajnog postava koji daje vidljivost marginaliziranim skupinama. Iste je godine u Zagrebu postavljena izložba pod nazivom Moj dan – život djece i mladih Roma, koja se temelji na videouratcima kojima se daje prostor šestero mladih Roma i Romkinja da ispričaju svoju priču i posluže kao inspiracija drugima. Obje izložbe nastoje približiti pripadnike manjinske zajednice onoj većinskoj pružajući im medij direktnog obraćanja posjetitelju, no dok se narativi prve fokusiraju na teške životne priče proizašle iz loših životnih uvjeta i društvenog položaja, drugi pak podilaze favoriziranju pozitivnih primjera koji implicitno odskaču od negativno percipirane zajednice. Izložba Matejčić i Opalić uspješno izbjegava zamku egzotiziranja tako što izbjegava svođenje Roma na ogledalo za preispitivanje vlastitih predrasuda i nastoji usmjeriti fokus na socijalno-ekonomske uvjete koji onemogućavaju razvoj romske djece i zadržavaju zajednicu u nepovoljnoj poziciji spram ostatka društva. Međutim, prošlogodišnje izložbe također sugeriraju da je potrebno dati prostora glasovima iz manjinske zajednice kako bi se, između ostaloga, osigurao mehanizam povezivanja temeljen na temama poput dječjih snova i želje za boljim sutra.
Iako je problematično udovoljavati pretpostavci da je izložba namijenjena ”nama” s ciljem da propitamo sebe ili svoju startnu poziciju, ona svakako ukazuje na to da je potrebno osvijestiti koje su to prepreke i realnosti s kojima se suočavaju pripadnici romske manjine i koliko je efikasan okvir zaštite njihovih prava. U srži problema nalazi se normalizacija nejednakosti i duboka ukorijenjenost anticiganizma u strukture moći. Prošlo je pedeset godina od prvog Svjetskog kongresa Roma koji je održan 1971. u Londonu, povodom čije godišnjice se održavaju Tjedni jednakosti, i u tom periodu su napravljeni značajni koraci u borbi za prepoznatost romske nacionalne manjine i njezinih prava te za njihovu institucionalizaciju na razini Europske unije. Tako je 2010. godine uveden prvi desetogodišnji strateški okvir za bolju integraciju Roma u zemljama EU. Prošle godine na snagu je stupio novi strateški okvir, koji se temelji na socijalno-ekonomskoj inkluziji, ravnopravnosti i aktivnoj participaciji te je usmjeren ne samo na pripadnike romske nacionalne manjine već i na ostatak društva. Alliance Against Antigypsyism savez je međunarodnih organizacija koje se zalažu za prava Roma, a 2017. godine objavili su Reference Paper koji na iscrpan način analizira fenomen anticiganizma. Radna definicija koju predlažu temelji se na diskriminatornim socijalnim strukturama i nasilnim praksama usmjerenim prema Romima, koje za posljedicu imaju marginalizaciju i daljnju reprodukciju strukturalnih zapreka. Ističu da je to najdominantniji oblik rasizma, koji je duboko ukorijenjen u društvene i kulturne stavove i institucionalne prakse i kao takav nije samo još jedan u nizu problema već ishodišna točka za generalni nedostatak volje da se stvari promijene.
U Hrvatskoj je 2018. godine objavljeno opsežno istraživanje Centra za mirovne studije pod nazivom Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka. Izrađeno u svrhu kvalitetnije provedbe Nacionalne strategije za uključivanje Roma. Dajući glas djeci koja govore o svojim snovima na putu do čijeg ostvarenja im stoji negostoljubiv pejzaž obrazovnog sustava, autorice su istaknule put obrazovanja kao glavni temelj za nadilaženje ekonomskih i socijalnih uvjetovanosti koje Rome drže na margini društva. No prema podacima iz studije razvidno je da će za mlade Rome i Romkinje u većini slučajeva to biti teško ostvariv cilj. Europski strateški okvir kao jedan od glavnih načina za poboljšanje obrazovnih ishoda kod romske zajednice vidi u omogućivanju da do 2030. godine 70 % romske djece ide u predškolu ili vrtić, što trenutno vrijedi samo za 42 % slučajeva, naspram 92 % kod ostatka stanovništva. Također se kao jedan od ciljeva navodi povećanje broja djece koja će završiti više razrede osnovne škole, što kod Roma trenutno iznosi izuzetno niskih 28 %, a kod ostatka stanovništva 83 %. Rezultati u Hrvatskoj nisu ništa bolji. Gotovo 70 % djece u dobi od 3 do 6 godina ne pohađa vrtić ili predškolu jer roditelji smatraju da je dijete premlado ili vrtić jednostavno ne mogu priuštiti. Neki od glavnih uzroka za lošije obrazovne rezultate u osnovnoj školi su neobrazovanost roditelja i loši stambeni uvjeti, koji kasnije utječu i na odustajanje od srednje škole, čemu dodatno doprinose financijski problemi te sklapanje braka i zasnivanje obitelji. Ljatif Demir, profesor na Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ističe da se podrška integraciji mora provoditi od vrtića i da nastava na jeziku koji im nije materinji te nedostatak gradiva koje bi se bavilo njihovom kulturom i poviješću dodatno demotivira mlade Rome od obrazovnog sustava. Hrvatska je međutim 2016. godine napravila značajan iskorak osnivanjem Diplomskog studija Romskog jezika, koji se izvodi na Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije, čime je postavljen temelj za obrazovanje potrebnog kadra, ali i institucionalizaciju romske kulture.
Zalaganje i doprinos za ostvarivanje ravnopravnijih uvjeta koji se kroz strateške okvire, nacionalne strategije, organizacije i institucije spuštaju do svojih ciljnih skupina donekle svjedoče o prepoznatosti problema romske zajednice na najvišim razinama te o nastojanju da se okolnosti koje dovode do njezine marginalizacije suzbiju. Realnost međutim pokazuje da su te metode sporog učinka i teško vidljive, dok su posljedice anticiganizma svakodnevne i sveprisutne. Izložba Jednog dana život će biti lijep stoga doprinosi otvaranju prostora za diskusiju o surovoj realnosti, o uvjetima i barijerama koje stoje na putu sadašnjim i budućim generacijama mladih Roma u ostvarivanju svojeg punog potencijala. Svojim istupom postavlja temelj za početak – ili nastavak – promjene u svijesti građana te poziva na razumijevanje, suosjećanje i zalaganje za ravnopravnije društvo.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
