Kritika Piše: Mirna Rul
Ako bismo ukratko željeli prenijeti priču koju izložbom Kad odrastem bit ću bogatašica u Galeriji VN pripovijedaju Ana Opalić i Barbara Matejčić, mogli bismo reći kako autorice govore o nemogućnosti ostvarenja dječjih snova zbog loših startnih pozicija u životu. Koncepciju izložbe čine audio snimke razgovara Matejčić i romske djece osnovnoškolske dobi, u kojima djevojčice i dječaci novinarki pripovijedaju što bi željeli postati kada odrastu, stavljene u jukstapoziciju s fotografijama Ane Opalić koje, s druge strane, prikazuju njihovu realnost – vlažne i derutne interijere u kojima odrastaju. Slušajući želje osnovnoškolki i osnovnoškolaca koji žele postati učiteljice, slavni nogometaši, imati vlastiti frizerski salon ili pekarnicu, promatrač se na galerijskim zidovima suočava s fotografijama iz kojih je sasvim evidentno da ta djeca nikada neće imati mogućnosti daljnjeg školovanja jednake onima većine njihovih vršnjaka. Bijeda koju čitamo iz fotografija Ane Opalić potencirana je i razmišljanjima majke koja progovara o svom teškom odrastanju, nemogućnosti realizacije vlastitih ambicija i radu na koji je bila prisiljena od šeste godine života.
Takvu sliku romske realnosti potvrđuju i podaci objavljeni u publikaciji Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka koja predstavlja krunu opsežnog istraživanja Centra za mirovne studije, a koji pokazuju kako je obuhvat srednjoškolskog obrazovanja za mlade Rome 31 posto, od čega je svega 2,3 posto četrnaestogodišnjaka, dok osnovnu školu pohađa svaki deseti šesnaestogodišnjak. Prema studiji glavni razlog odustajanja mladih Roma od srednjoškolskog obrazovanja predstavlja nedostatak financijskih sredstava, a važno je istaknuti i da je u ovaj stupanj obrazovanja uključen značajno manji broj Romkinja nego romskih dječaka, kako zbog ranog ulaska u brak, tako i zbog poslova koje djevojčice obavljaju u domaćinstvu, a kojih su njihova braća pošteđena.
Diskrepancija između dječjih snova kojima svjedočimo na audio snimkama i krajnjeg siromaštva prikazanog na fotografijama u Galeriji VN ne stavlja pred autorice zahtjev za komentarom, a svaka bi estetizacija ili dodatno tumačenje bili redundantni. Ogoljelost i jednostavnost, gdje ništa suvišno nije rečeno, a sve je i više nego jasno, lišenost etniciziranja i portretiranja Roma kao egzotičnih Drugih te, u konačnici, njihov prikaz kao jedne socijalno ugrožene skupine ni po čemu odviše različite od drugih socijalno ugroženih skupina, izdvaja ovu izložbu od nekih sličnih projekata koji su podlegli dominantnom neokolonijalnom diskursu i prezentaciji koja koketira s kičem. Kako u osvrtu na izložbu Priče Roma, proizišlu iz projekta Muzej osobne povijesti Roma primjećuje Maja Flajsig, ondje je više riječ o “filmičnim pričama nalik hispanskom filmskom nadrealizmu koje perpetuiraju stereotipe i ‘pregolemu tugu cigansku'” nego o prikazu momenata svakodnevice s kojima se možemo poistovjetiti, što su autori, po svemu sudeći, željeli postići.
Nije li upravo to uzdizanje, odnosno mitologizacija određenih trivijalnih momenata i svakodnevnih životnih situacija, čija bi muzealizacija da je riječ o bijelom Europljaninu bila u potpunosti apsurdna, u službi perpetuirane reprodukcije narativa o Romima kao onima drugačijima od Nas? Metoda kojoj su autori izložbe Priče Roma pribjegli mogla bi funkcionirati jedino u smislu joyceovske ironije, kao način “kontrole, dovođenja u red te davanje oblika i značenja beskonačnoj panorami besmislenosti”. No našim autorima proizvodnja ironijskog efekta nije bila na kraj pameti, a i takva bi metoda u ovom kontekstu bila u potpunosti neprimjerena. Komika je, doduše, prisutna, ali ona nije namjerna i rezultat je nedostatka razumijevanja elementarnih naratoloških principa te, nažalost, nije u ulozi intencionalne estetske subverzije ili parodijskog prevrednovanja konzervativnih muzejskih praksi. Dapače, izložba teži upravo njihovoj reafirmaciji, dok je krajnji rezultat reprodukcija odnosa koje želi kritizirati. Izlaganjem portreta Roma i njihovih uporabnih predmeta – svojevrsnih “sekularnih relikvija” – u staklenim vitrinama, pridaje im se aura nečega što se ne bi smjelo dodirivati i što se smije gledati samo izdaleka te tako generira dvostruka hegemonijska perspektiva.
Kada su muzeji u 19. stoljeću otvorili svoja vrata i izloške koji su dotad bili namijenjeni pogledima aristokratske manjine prezentirali široj javnosti, njihova uloga u javnom pokazivanju moći masama, prema Tonyju Bennettu, nije bila toliko različita od artikulacije institucionalne moći tijekom osamnaestostoljetnih javnih kažnjavanja i smaknuća. Nadovezujući se na Foucaultova razmišljanja o kažnjavanju i disciplini, Bennett devetnaestostoljetnu muzejsku praksu promatra u kontekstu nadzora i samodiscipline, a njena je svrha “omogućiti ljudima da znaju, pri čemu se sami mogu prilagoditi pravilima; da promatrajući sami sebe iz perspektive moći postanu i subjekti i objekti spoznaje […] interiorizirajući njen pogled kao princip samokontrole, odnosno prilagođavanja pravilima”. Ovakav muzej ima ulogu ključne institucije u plasiranju europocentričnih kolonijalnih i imperijalističkih diskursa “običnom puku”, pri čemu način izlaganja artefakata koji onemogućuje bilo kakvu interakciju nije slučajan. Upravo je zbog toga izložba Priče Roma svojom koncepcijom i postavom, kao i sam projekt u sklopu kojeg je izložba realizirana, a čiji naziv implicira određenu kontrolu i samodisciplinu, kako promatranih, tako i onih koje se promatra, promašili svoj cilj, jer ne samo da ne zazivaju potrebu za integracijom Roma u društvo i njihovu snažniju institucionalnu zaštitu umjetno kontrole, nego upravo “cementiraju” status quo u kojem postojimo Mi, Oni i institucije moći.
Romi su “simbolički privilegirani i socijalno marginalizirani”, dok su ne-Romi “simbolički demokratizirani i socijalno privilegirani”, smatra romski znanstvenik i sveučilišni profesor Robert E. Koulish, govoreći o Romima kao jednoj od najisključenijih etničkih skupina iz bilo kakvih javnih diskursa u Europi. Nakon propasti komunističkog režima, koji je Romima garantirao kakvu-takvu socijalnu uključenost, u većini se istočnoeuropskih zemalja njihov status značajno pogoršao, kako zbog kolapsa industrije i posljedične nemogućnosti pronalaska poslova koje su tradicionalno obavljali, tako i zbog nedostatka bilo kakve institucionalne zaštite koja bi spriječila sveprisutnu diskriminaciju od strane poslodavaca. Da isti trendovi zahvaćuj sve dublje u društveno tkivo svjedoče i podaci Državnog zavoda za statistiku prema kojima je svaki peti čovjek u Hrvatskoj u riziku od siromaštva, dok stopa teške oskudice iznosi više od 10 posto. Djeca iz obitelji kojima prijeti teška oskudica vjerojatno imaju snove slične onima malih Roma s početka teksta, a koji se u većini slučajeva, nažalost, neće ostvariti. Spomenuto CMS-ovo istraživanje kaže kako je gotovo 50 posto članova romskih kućanstava barem jednom išlo spavati gladno, a situacija, sasvim sigurno, nije znatno drugačija i s ne-romskim stanovništvom pogođenim oskudicom.
I premda izložba Kad odrastem bit ću bogatašica za svojevrsni case study uzima romsku djecu čije okolnosti odrastanja, kao i predrasude okoline te njen latentni ili eksplicitniji rasizam dodatno smanjuju šanse za dostojanstven život u odrasloj dobi, ona progovara o nejednakim šansama svih društveno deprivilegiranih skupina. Usmjeravajući diskurs s etničkih pitanja ka onim ekonomskim, otvara se, barem u teoriji, prostor za dokidanje stereotipa o Romima i njihove stigmatizacije. Pritom je conditio sine qua non eliminacija sadržaja koji induciraju negativnu percepciju o Romima iz kulturnog i umjetničkog prostora – i to ne samo evidentno rasističkih, već i onih jednako opasnih, a naizgled demokratizirajućih pa čak i romantizirajućih, koji u svojoj suštini ukazuju na razliku i duboko ukorijenjene predrasude.
ObjavljenoObjavljeno
