

Proteklih je godina intenzivirano propitivanje pojma filmske baštine, njene dostupnosti i uloge u kulturnom životu zajednice. Strukovne inicijative i kontinuirani rad na osvješćivanju esencijalne uloge filmske tradicije preobrazili su dominantnu percepciju filma i raspravu pomaknuli izvan uskih krugova zainteresiranih. No, važnost filmske baštine za očuvanje kulturne memorije, značenje filma kao kulturnog artefakta ili samosvojnog umjetničkog objekta, i dalje nisu samorazumljivi kao u slučaju drugih umjetničkih praksi. Takav je stav dijelom posljedica kasnog razvoja svijesti o nužnosti očuvanja filma, u korelaciji s naknadnim pripisivanjem kulturološke vrijednosti.
Hrvatska kinematografija zamah je dobila u socijalističkom razdoblju, da bi se na njoj prelomile sve produkcijske specifičnosti bivšeg sustava. Diskusija o hrvatskoj filmskoj baštini, osim predratnih filmova s naglaskom na Miletićev opus i žurnala iz ratnog razdoblja, uglavnom se referira na naslijeđe bivše države, stoga je neadekvatan tretman rezultat niza okolnosti, od nezadovoljavajućeg zakonskog i institucionalnog okvira pa sve do ideoloških konotacija. Svi akteri orijentirani na filmsku djelatnost i baštinu kao njen neodvojivi segment (HFA, HAVC, HFS, HDFR…), svjesni su opasnosti fizičkog propadanja filmske vrpce, kao i destruktivnog odnosa društva u cjelini prema filmskim artefaktima, stoga je nužno u problematiku involvirati što je moguće veći broj aktera, sve do državnih institucija kao najviše instance. Na tom se tragu, u sklopu obilježavanja Svjetskog dana audiovizualne baštine, u Hrvatskom državnom arhivu održala konferencija o hrvatskoj filmskoj baštini, u organizaciji Hrvatskog državnog arhiva i Društva hrvatskih filmskih redatelja, ne bi li se još jednom naglasile dimenzije zapuštenosti područja.
Konferencijom se nastojao pokriti širok spektar tema, uključujući iskustva iz restauratorske prakse pa sve do pozitivnih primjera tretmana baštine na europskoj razini. Kontekstualizacija rasprave i propitivanje pozicije krajnjeg korisnika, što je dosad osim deklarativno bila rijetkost, zasigurno posjeduje potencijal za progresivnije promišljanje svih aspekata. Ipak, događanje je obilježeno ponavljanjem i sažimanjem neuralgičnih točaka, u kojima je tretman filma samo jedan od simptoma posvemašnje kulturne entropije. S jedne se strane čini nužnim ukazati na međuuvjetovanost svih instanci kulturne produkcije, dok je s druge porazna činjenica da unatoč opetovanim inicijativama sličnog karaktera, stvarnog pomaka nema. Ne samo da ne postoji plan koji bi građu sustavno zahvatio, osim pojedinačnih slučajeva zaštite, restauracije i digitalizacije filmske građe, već dionici procesa i dalje koegzistenciju temelje na prebacivanju odgovornosti.
Očekivano, mnogo je pozornosti potaknuo panel Kome pripada hrvatski film – postsukcesijski i postprivatizacijski izazovi, kao fundamentalno, a godinama otvoreno pitanje, koje je konferenciju obilježilo. Već se i izborom sudionika naznačio institucionalni okvir unutar kojeg je u potrazi za zadovoljavajućim rješenjima nužno djelovati. Stoga su panelu nazočili ravnatelj HAVC-a Daniel Rafaelić, pročelnik Hrvatskog filmskog arhiva Dinko Majcen, ravnatelj Zagreb filma Vinko Brešan, Jugoslav Pantelić, direktor Jugoslavenske kinoteke, ustanove međunarodne reputacije kakva u našem kontekstu nedostaje, te Vinko Grubišić, privatni producent kojem se osporava pravo vlasništva nad filmovima nastalim prije privatizacije Jadran filma. Simptomatična činjenica, koja nenamjerno ilustrira odnos državnih institucija prema kulturi općenito, a filmu tj. filmskoj baštini specifično, jest izostanak najavljenog predstavnika Ministarstva kulture, državnog tajnika Krešimira Partla. Događanje je time zadobilo novi, gotovo performativni vid, demonstrirajući zorno konstelacije glavnih protagonista. Ignorancija državne uprave, kad je u pitanju interes javnosti, permanentno je stanje, a odsustvo u ovom slučaju mnogo efektnije od birokratskih izmotavanja.
Izuzev pozitivnih iskustava Zagreb filma i Jugoslavenske kinoteke, panel je opetovano zapadao u neproduktivno isticanje zakonskih nedorečenosti i izostanka stvarne koordinacije, bez rješenja koja bi nadilazila dobre želje sudionika. Rafaelić je još jednom skrenuo pozornost na položaj Hrvatskog filmskog arhiva, čije je osamostaljenje nerealizirani cilj nacionalne strategije promicanja audiovizualnog stvaralaštva do 2014. I u novoj se nacionalnoj strategiji samostalnost Filmskog arhiva navodi strukturnim preduvjetom za daljnji rad na restauraciji i zaštiti baštine.
Neadekvatan položaj Filmskog arhiva, nekadašnje Hrvatske kinoteke, pod nadležnošću HDA, nedostatna financijska potpora i izostanak kulturne politike koja bi ulogu Filmskog arhiva odredila unutar sveobuhvatnog procesa redefiniranja odnosa prema filmskoj baštini, suština su svih daljnjih nedostatnosti. Nepostojanje samostalne institucije kojoj sastavnice gravitiraju, što ne isključuje nužno prikazivačku djelatnost, negativna je specifičnost našeg društva. Dijelom je to zasigurno posljedica izostanka svijesti o statusu filma u cjelokupnoj kulturnoj produkciji, odakle onda, utemeljeno na implicitnom konsenzusu o prioritetima, proizlazi institucionalno zanemarivanje. Sam se pojam filmske baštine upotrebljava intuitivno, bez određenja svojstava koja neki film čine baštinskim ili utjecaja koji reflektira na određeni društveno-kulturni krug.
Zaštita i očuvanje tradicijskih filmova, kompleksno je društveno pitanje, a načini realizacije rezultat konsenzusa, radilo se o dotacijama, privatno-javnim partnerstvima ili direktnim državnim intervencijama. Ono što se kod nas propušta učiniti, a što odgovara pretpostavci o minornom statusu filma u odnosu na neke druge baštinske aspekte ili činjenici da se čitavo područje nerijetko sagledava isključivo kroz lukrativnu prizmu, učinila je Srbija, na što je podsjetio Jugoslav Pantelić. U onom trenutku kad je određen broj filmova proglašen kulturnim dobrom, oni automatski potpadaju pod legislativu koja definira odnos prema djelima takvog značaja, a koja najčešće obvezuje i državu i eventualne vlasnike dobara.
U Hrvatskoj već na nekoliko primjera možemo zamijetiti različit tretman filma, pri čemu je javno ili privatno vlasništvo crta diferencijacije. Zagreb film kao ustanova u kulturi kojoj je osnivač Grad Zagreb, uz financijsku potporu Grada i Hrvatskog audiovizualnog centra, te stručnu suradnju s Hrvatskim filmskim arhivom, godinama obnavlja fond. Konačni je cilj potpuna digitalizacija građe, što bi krajnjem korisniku pojednostavilo pristup. Značaj Zagrebačke škole crtanog filma, čiji opus tvori najveći udio fonda, najbolje ocrtava odnos filma i ostalih umjetničkih praksi. Međusobnim interferencijama oblikovali su zajednički kulturni prostor, a u modificiranim formama to čine do danas.
Međutim, širokoj javnosti najvidljivija kategorija je cjelovečernji igrani film, koji se nerijetko doživljava kao sinonim za produkciju u cjelini. Dugometražni film dometom i utjecajem najintenzivnije oblikuje filmsku kulturu. Nekad vodeći producent, Jadran film, formalno posjeduje većinu hrvatskih dugometražnih ostvarenja nastalih u jugoslavenskom razdoblju. Netransparentan privatizacijski proces doveo je u pitanje vlasništvo nad filmovima u trenutku kad se struktura poduzeća promijenila, kao što je otvorio i dubioznu mogućnost podvrgavanja nacionalne kinematografije privatnim interesima. Vinko Grubišić, pozivajući se na dopise Ministarstva kulture, tvrdi da trenutna struktura Jadran filma neosporno polaže pravo na te filmove. No, sve da je to i točno, takav je stav u direktnoj suprotnosti sa Zakonom o arhivskom gradivu i arhivima, koji građu nastalu do 1991. godine proglašava javnom.
Osporavanje vlasništva ima šire konotacije jer onemogućava priljev novaca za nužnu restauraciju građe. Sva se kompleksnost problematike reflektira na pitanju vlasništva, odnosno nereguliranih ili barem proizvoljno interpretiranih obveza koje odatle proizlaze. Izostanak strukovnog i društveno-političkog konsenzusa oko načina na koji se film treba tretirati, kao i decidirano određene obveze vlasnika, rezultiraju šizofrenom situacijom, u kojoj procedura zaštite, restauracije, digitalizacije i distribucije materijala ne postoji kao cjelovit proces. Više je potencijalnih rješenja, međutim to je točka nužnog uključivanja države, a hoće li pritom vlasnik prava biti obvezan uložiti u troškove restauracije ili će ga država kreditirati, odnosno, on će u slučaju neisplativosti na nju prenijeti građu, stvar je kasnijeg dogovora.
Grubišić tvrdi da Jadran film trenutno ulaže golema sredstva u obnovu fonda, upućujući na vlastiti digitalni restauracijski centar, čije rezultate nažalost nemamo prilike vidjeti. Najavljivani projekt digitalizacije klasika hrvatske kinematografije, u suradnji Hrvatskog Telekoma, HDA, Jadran filma i Croatia filma, iz neznanih razloga nikad nije dokraja realiziran. Grubišić se od svake eventualne odgovornosti agresivno brani, posežući za nesuvislom argumentacijom sufinanciranja produkcije danas, bez da se producentska prava dovode u pitanje. Odbijanje racionalnog sagledavanja vlastite pozicije, kao i negacija društvene transformacije, za koju kao jedan od aktera mora snositi odgovornost, većinskog vlasnika Jadran filma diskvalificira kao ozbiljnog sugovornika.
Nadležnost Filmskog arhiva iscrpljuje se u zakonski uvjetovanoj zaštiti i pohrani materijala, dok restauracija i izrada zaštitne kopije obveznog primjerka ne znače i mogućnost korištenja tih kopija. Pročelnik Hrvatskog filmskog arhiva, Dinko Majcen, takvu ulogu ne smatra upitnom, već pitanja distribucije, vlasničkog prava i digitalizacije gradiva kao preduvjeta široke uporabe prepušta drugim instancama. I baš je tu ključ nemogućnosti komunikacije, u kojoj svaka strana opravdava vlastite poteze, ne riskirajući status koji je u međuvremenu zadobila. Bez najviše instance koja će proces koordinirati, zakonski regulirati i usuglasiti obveze sudionika, svaka će se zajednička inicijativa zaustaviti na sličnoj raspravi. Pritom zapanjuje položaj Ministarstva kulture čija ignorancija podupire destrukciju čitavog jednog segmenta kulture, uz zanemarivanje činjenice da propast filma kao fizičkog artefakta, u slučaju da se ne načini digitalna verzija, rezultira njegovim potpunim zatiranjem.
Pomak vidljiv na konferenciji je otvaranje zajednice krajnjem korisniku i izmicanje iz diskursa samodostatnosti. Čitava je pak rasprava o zaštiti i restauraciji gradiva usmjerena prema distribucijskim tokovima koji bi minimalizirali komercijalnu eksploataciju u korist zainteresiranih gledatelja. Stoga su buduće inicijative poput osnivanja digitalnog repozitorija ono na što bismo se kao društvo trebali fokusirati, odbijajući prihvatiti stanje u kojoj filmsku tradiciju nije moguće dohvatiti.
Objavljeno